Ante Čizmić/CROPIX
NOVI RUKOMETNI KRALJ

Sada Domagoj vlada: Dečko od milijun eura brzo nas je natjerao da zaboravimo Ivana

Piše: Dražen PinevićObjavljeno: 25. siječanj 2013. 17:47

Dakle, ovako. Važno je znati da ima tek 25 godina, da je već sedam godina u eliti, da je debitirao na SP u Njemačkoj '07, da je otad igrao na 8 velikih natjecanja i da već ima 5 medalja, dva euro- srebra i jednu broncu, olimpijsku broncu, svjetsko srebro... Da je bio najbolji mladi igrač svijeta, da je sa 20 godina otišao u Bundesligu, koja je najjača na svijetu, da je već u drugoj sezoni postao u ključnoj roli prvak te lige, da je Hamburg za njega Zagrebu platio milijun eura i da je danas sigurno pokraj svih Hansena i Karabatića najtraženiji svjetski rukometaš. Sigurni smo da će katarski emir u PSG-u uskoro reći “dovedite ga”, cijena nije važna. Jer takvi su rijetki, takvi se rađaju. I nikad nisu skupi...

Protiv Francuske ste vidjeli - raskoš, kako to izgleda kada igra najbolji. Obrana za desetku, Barachet je morao izaći van, nije imao sreće, ni gol nije zabio, a ni Fernandez se nije usrećio. Napad - 10+. Probali su protiv njega 6-0, bio je šuter, probali su protiv njega s Narcisseom na prednjem, bio je asistent, onda su to povezali, pa je prošao kraj njih. Kakva lakoća, znanje...

Negdje u Đakovu je jedan Ivo imao upaljen televizor. Sumnjamo da je mirno gledao. Nekad je spomenuti gospodin bio trener, vodio je čak i juniorske hrvatske selekcije, rukomet mu je bio sve. A on samo profesor u školi. I danas je.

Biciklom na trening, a mali će za njim. Ivo je tata, mali je Domagoj. Trči, pa na treningu gledaj, uči... Ništa na silu. Onda je uzeo loptu i rekao, “to bih i ja mogao probati”. I onda je priča polako počela vrtjeti film, koji danas postaje serijal koji će obilježiti svjetski rukomet.

Nije mu bilo teško za tatom otići i na trening u Osijek i tako se malo pomalo raslo. Onda je počeo igrati u Đakovu, koje je tada još bilo prvoligaš. Došao mu je još jedan mali štrkljavi iz Požege i polako su sa 17 godina držali Đakovo u ligi. Mali štrkljavi je danas sličan, zove se Marko Kopljar. I gle čuda, skupa oni to “deru”.

Mama Ivanka jako se brinula da malog Domu, kako ga u Đakovu svi zovu, ne tuku previše. Brine i danas jer kad pada, to izgleda, Bož, sačuvaj... Mama nikako ne voli kada ga zovu Dule, kaže, to je ljuti, nije baš... a ne bismo je ljutili, nije zaslužila. Dapače. Od Dome su ona i Ivo napravili hrvatskog rukometnog maestra, Domu Đakovačkog.

Starija sestra Iva ga je stalno čuvala, čak i kada je dvije godine kasnije došao u Zagreb, što je bila golema promjena. Tada je već bio presing, znate da se klinci u presingu znaju pogubiti... Iva se brinula da ne bude tako, skupa su živjeli, a Domo sazrijevao.

Pa ga je Irfan Smajlagić 2006. poveo na juniorsko EP, a on je bio tamo najbolji igrač, Hrvatska europski prvak s generacijom Štrlek, Duvnjak, Raković, Sever, Pešić... Pa još svjetska medalja, srebro, pa je Lino Červar vidio da s malim nema čekanja i 2007. sa 19 godina našao se u seniorskoj vrsti i u Zagrebu. Ni manje ni više nego uz najvećeg - Ivana Balića. Učiti uz najvećeg je kompliment, posebno kada trener kaže da će biti prilika za igru. Bio je presretan kada je Španjolcima u Njemačkoj zabio svoj prvi gol na SP. Više se radovao njemu nego svim golovima protiv Francuske jučer.

Zagreb se dizao, a sav taj juniorski rejting polako ga je pretvarao u sve, samo ne u običnog klinca koji želi napredovati.

Još prije nego što je došao u Zagreb sa 17 godina, bio je prvi strijelac Hrvatske lige. U Zagrebu je napredovao, došao mu je Balić, sve je izgledalo kao san, a onda su napali bogati, Zagreb to nije mogao pratiti, a sva ta investicija u njega nekako se morala vratiti.

Bio je u tim trenucima i nesretan, prebačen u drugu momčad, pa je bio na posudbi u Dubravi. No, nikad ni u jednom trenutku nije sumnjao da će kad-tad sve doći na svoje. Zagreb je lomio Hamburg, koji je tada bio “pun k’o brod”, i slomio ga na odšteti od milijun eura, što će, danas se pokazuje, biti prava sitnica.

Otišao je sa 20 godina u Bundesligu koja “jede klince”, bilo je to iznimno hrabro, čak i rizično, ali ni to nije bila prepreka. Već 2009. na SP u Hrvatskoj bio je senzacija, Valero Rivera će reći “najbolji na svijetu”. Jučer je rekao dok smo stajali na stanici Delicias u Zaragozi, “to nije za mene iznenađenje, rekao sam to davno...” Doista.

Domo je nastavio rasti od tada. Otišao je trbuhom za kruhom, makar je logika nalagala da se mladi igrači čuvaju koliko god se može. Danas je vidljivo zašto. Koliko bi Zagrebu takav Domo dobro došao uz Mandalinića, Stepančića, Šebetića, Marića, Šprema, Mihića... No, Zagreb se morao odreći nečega, imao je Balića, imao je sigurnost, a novca za sve ionako u rukometu nikad nije bilo. Domo je osjetio trenutak, shvatio da je klub samo htio zaštititi sebe i danas je taj odnos savršen, a opcija povratka otvorena, makar...

A on je postao lider iz jedne druge perspektive, lider došao iz najjače lige svijeta, lider koji je s Hamburgom bio na njemačkom tronu srušivši Kiel, jedini posljednjih godina, koji je s Hambugrom uzeo Njemački kup, opet kraj nepobjedivog Kiela, koji je s Hamburgom došao do FF Lige prvaka u i kojeg Hamburg ne misli dati baš tako, makar ga svi žele. Barem ne još godinu dana...

Nije u pitanju prodaja jednog Mimija Krausa, njemačkog nacionalnog junaka iz '07. kada su ponijeli naslov svjetskih prvaka a on bio MVP. Samo ako je tu Domo Đakovački. Onda znate koliko je dobar, jer vani kada si stranac, uvijek si dežurni krivac. Moraš biti bolji, veći... On u tome funkcionira bez problema.

Sretan je, ima krasan stan iznajmljen u Hamburgu, ima Luciju, ljubav svog života, s kojom je još od srednje škole. Igra rukomet koji toliko voli, dobro zarađuje, omiljen je. Nije bahat, prepotentan, čak je i teško iz njega izvući neko obećanje. Neće na početku rečenice nikad reći “ja”... A u stvari, baš on je taj, lider kojeg smo nakon Balića dobili u nacionalnom sastavu.

Prvi puta nakon šest godina, eto, igra bez Balića na velikom natjecanju. Osjeća se da je odlučniji, slobodniji, nekad nije lako imati dvojicu takvih, koliko god različiti bili...

Bilo je sumnji, on će sam reći, bilo je i katastrofalnih utakmica, “kao 0-7 s Francuzima u Londonu ili protiv Srbije u Beogradu”, no, sve je to ipak bilo drukčije nego što je danas kada Ivana nema, kada je Domo taj koji vuče konce, odlučuje, kada ga momčad prati, ne on nju...

S Balićem jučer, možda i sutra makar su ga mnogi pokopali bez razloga, i Duvnjakom danas i sutra pa i dalje, Hrvatska ima lidere kakvi ti trebaju da u rukometu budeš pobjednik.

Ivano je svoja zlata u Portugalu i Ateni osvojio, imao je taman toliko koliko Domo ima danas. I čeka zlato, prvo zlato nakon već pet medalja, koje je osvojio na seniorskoj sceni. To je strašna stvar.

Nagovijestio je u Hrvatskoj 2009. što može, odigrao odlične turnire u Srbiji i Londonu, makar će mu zamjeriti utakmice sa Srbijom i Francuskom, te se na taj način sam promovirao u lidera, čovjeka kojem momčad vjeruje.

I sada vlada, Karabatića je zasjenio, čeka Hansena i zlato tamo gdje je Dražen Petrović pokušao pobijediti košarkaški Dream Team '92. Simbolika. Ima nešto, samo, rekao bi maestro đakovački, “polako, rekli smo utakmicu po utakmicu”.

Ne možeš ga izbaciti iz takta i da hoćeš. Kažemo vam, lider...

Linker
26. studeni 2024 10:52