VAR nije time out i ne smije biti taj koji odlučuje utakmicu, već je mora učiniti regularnom

Rukomet je uveo VAR. Ideja je dobra, sigurno može pomoći, ali način na koji je počela funkcionirati više sliči onoj priči ‘vidjela žaba da konja potkivaju, pa i ona digla nogu‘.

Ruku na srce, taj VAR u rukometu djeluje dosta amaterski u odnosu na nogomet, recimo, što i nije čudo s obzirom na ulaganja. Za njega nema posebnih sudaca kao u nogometu, jer je stvar jednostavno preskupa za sport kao rukomet. To dovodi do situacije da suci procjene treba li reagirati, pokažu to, a onda odu pregledavati situaciju negdje iza zapisničkog stola i to traje i traje. A ne bi smjelo trajati kao da je time out, jer je rukomet dinamičan sport, jer se igrači u tijeku utakmice bespotrebno hlade i riskiraju ozljede. A VAR je trend i svaki sudački par koji ga se dočepa želi pokazi da se na njemu sve vidi. Pa tako zbog udaranja u lice isključe Ekberga kojeg vjerojatno nikad ne bi isključili u drugačijim okolnostima. Jer, to je jednostavno moderno i ako koristiš VAR bolji si sudac, dobivaš bodove, pluseve. A nije baš tako.

Rukomet je specifičan sport, udarci u lice nisu uvijek isti i nisu uvijek namjerni, makar se svaki kažnjava crvenim kartonom. Igrači s nižim težištima izrazito su opasni za svaku obranu i generaliziranje stvari nije baš rješenje, niti je svaki udarac namjera i za crveni karton. No, to je sada trend i bit će toga još i više. I postaje novo moćno oružje.

VAR je plemenita ideja da se rukomet počisti, ali bazirati se samo na slučajnim udarcima prema glavi, nije rješenje. Recimo, kontrolirati branjenje iz šest metara bilo bi jako zanimljivo, jer su kriteriji u tom smislu jao različiti i uvijek povoljniji za one moćnije. No, to je samo jedan detalj, o kojem ne bismo da se krivo ne shvati.

VAR treba zadržati, ali ga se mora unaprijediti. Suci imaju pravo reći svoje mišljenje i provjeriti stvari, ali im za to treba asistencija, a nema niti jednog razloga da u njoj ne sudjeluje delegat utakmice, ponekad i supernadzor kojeg EHF šalje na terene Lige prvaka. Dok sudac zaustavi igru, pa dok popriča sa suradnikom, pa pokaže VAR, pa ode vrtjeti snimku koja nije pripremljena za pregled, razbija se ritam utakmice, a VAR nije time out nego sredstvo s kojim treba pomoći rukometu da bude čišći. To je moguće, ali ne na ovaj način. Zašto recimo po poluvremenu svaka klupa nema po jednu mogućnost za VAR, pa ako je u krivu gubi priliku to imati i u drugom dijelu utakmice. VAR je uveden, jer su to uveli i drugi, ali još uvijek nije dovoljno razrađen i ne može se svoditi na udaranja u glavu, protrčavanje kroz centar ili prelazak lopte preko gol linije. I ne mogu prekidi trajati po potrebi, nego se mora točno znati na koji način.

Krenulo je, sada treba nadograđivati priču da bi od nje bilo koristi za rukomet u prvom redu. VAR ne smije biti taj koji odlučuje utakmicu, već koji je mora učiniti regularnom. Svako ulaganje u tehnologiju je veliki plus, temelj je svakog napretka, ali taj napredak mora biti u opću korist, a ne u bilo koju pojedinačnu. To je tema koja se mora razrađivati na tjednoj razini, a ne svake godine po jednom, sve dok ista ne dosegne razinu od koje će sport dobiti pomoć i zbog koje je uvedena uostalom.

Teško se oteti dojmu da je Zagreb posljednje dvije sezone ispadao iz Lige prvaka ne samo zbog svojih pogrešaka, makar je bilo i njih. Da je VAR reagirao protekle dvije godine, možda bi sve bilo drugačije danas, ali nije, jer ga nije bilo. I zato nam treba VAR, da se loše stvari ne bi ponavljale. Može se dogoditi svakome, ali se ne smije ponavljati i to je suština cijele priče. Danas kada se snima s nizom kamera, kada je TV snimka dostupna bilo gdje, čak nije ni problem gdje će biti VAR soba. I u Beču bi i to mogli iskoristiti, ako je već sve skupo kada je riječ o rukometu. Puno je tu detalja, puno je tu peglanja dok jednom priča ne zaživi i rukomet primi pravu terapiju. Ovo je samo težak početak.