Na sjajnu ideju došli su u Bitoli i uspjeli je realizirati u proteklom tjednu. Ugostili su Antu Kostelića koji je nekad davno kao rukometni trener vodio Pelister i doveo ga iz Druge u Prvu ligu sa maksimalne 22 pobjede. Ante Kostelić u međuvremenu je postao skijaški mag, tvorac Janice i Ivice koji su obilježili sport na ovim prostorima, ali i u cijelom svijetu. No, to nije sve, Ante Kostelić je tada, kada je bio trener Pelistera, imao sina Ivicu kojem su bile tri i kćer Janicu koja je imala tek godinu dana. Ivica je tada prvi put na Pelisteru stao na skije i svi znamo u što se to kasnije pretvorilo.
I zato je naša sportska legenda na sjajan način dočekan u gradu koji ga je upamtio po rukometu. Gips, kakav vitalan već jest makar je na leđima 86 godina, bio je gost gradonačelnika Bitole Tonija Konjanovskog, RK Pelister gdje se družio sa današnjom momčadi koja igra Ligu prvaka, ali i sa svojim igračima koje je nekad vodio do Prve lige. Potom je bio gost i na Pelisteru kod skijaša, na mjestu kraj Tumbe caffea gdje je Ivica napravio prve skijaške korake, a on i supruga Marica koja je dok je on bio trener igrala za žensku ekipu Bitole posjetili su i mjesto gdje su nekada dok su bili stanovnici Bitole živjeli. I Bitola je i danas izuzetno ponosna na Gipsa i njegove velike sportske dosege, doživljava ih kao svoje.
– Ne želim govoriti o sebi, ali sam oduševljen što me Bitola kao grad i ovi ljudi nisu zaboravili. Sretan sam što ću ponovno vidjeti svoje dečke nakon toliko godina. Vančo Jovanovski (nekad briljantan vratar, reprezentativac) me dočekao na aerodromu, a tu su i moji ljudi iz Bitole: Hristovski, Jusufovski, Atanasovski, Boseovski... Prisjetili smo se naših lijepih dana, naših pobjeda. Pelister sam vodio u 29 utakmica i upisali smo 26 pobjeda u ligi kakva je bila jugoslavenska. To nije šala. Posjetio sam svoju staru ulicu ‘Pitu Guli 43‘ i vratili smo se sa sjećanjima tamo gdje je i moj Ivica prvi put stao na skije. Pun sam emocija nakon povratka u Bitolu – govorio je Ante Kostelić na pozornici Bitoljskog teatra koji je ugostio proglašenje najboljih sportaša.
Gips je u Bitolu došao kao 44-godišnjak. Revolucija koju je tada donio bilo je uvođenje pune profesionalizacije, u vrijeme kada rukomet u Makedoniji nije bio profesionalni sport, a sve ekipe su trenirale 2-3 puta tjedno. Bilo je to razdoblje kada je rukomet s otvorenih terena prešao na dvorane i polako počeo postajati konkurentan u odnosu na ostale republike u Jugoslaviji.
– Nisam nikakav čudotvorac. Ja sam samo vrijedan radnik, imam svoje principe i provodim ih. Kad sam došao u Bitolu, naišao sam na grupu rukometaša koji ne treniraju svaki dan, već nekoliko puta tjedno, koji ne vode zdrav način života, puše... Uspio sam uvesti disciplinu, trenirali smo puno, puno više od ostalih, uspostavili smo principe igre i ponašanja, počeli smo pobjeđivati. Dobili smo sve utakmice u Drugoj jugoslavenskoj ligi, koja uopće nije bila slaba liga. Ušli smo u najjači rang i igrali dominantno, gazili sve, pa i favorite u Prvoj ligi. U Bitoli sam naišao na grupu momaka koji me prate i vole i zato me ni nakon toliko godina nisu zaboravili.
Sjetio se još jednog detalja rukometne priče.
– Sjećam se da sam 1983. doveo Pepija Manaskova u Bitolj. Primijetio sam ga na međuškolskoj odbojkaškoj utakmici. Odmah smo ga uvjerili da dođe na Pelister i počne igrati rukomet. Njegov razvoj nije bio brz, nisam doživio da se kao trener razvije u vrhunskog rukometaša, ali drago mi je da sam pridonio njegovoj odluci za rukomet – kaže Gips za možda i najboljeg makedonskog rukometaša svih vremena.
Vratio se i na skijanje…
– Ja sam u životu proveo 7000 dana na snijegu, znate li koliko je to? Ali, nikada neću zaboraviti gdje je cijela priča počela. Baš ovdje. Sjećam se skijanja u nedjelju i mjesta na kojem je bilo puno umirovljenika koji su šetali uokolo. Moj Ivica je, da ne bi ozlijedio umirovljenike, završio u bagremima pored ceste i izgrebao lice. Kad je došao kući uplakan, odmah se požalio mami, a ja sam mu rekao: Ne plači, Ivo, grčka poslovica kaže ‘Od trnja se do zvijezda stiže‘! Posebno mi je draga fotografija moje djece na pelisterskoj žičari 1983. godine, zaključio je Kostelić.
Na kraju se Gips zahvalio Bitoli kod njenog gradonačelnika.
– Svi mi se klanjaju zbog mog rada i karijere. Kao što se oni klanjaju meni, ja se klanjam tebi i vama za ovo zadovoljstvo koje ste mi pružili!
Da, krasna priča, bravo Bitola!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....