Obiteljsko imanje, kapelica s grobnicom, kongresni centar i dvorac-hotel. Naoko nespojiv niz, u krugu manjem od šest kilometara, u vlasništvu je jedne od "najbržih" obitelji u povijesti - Porschea. Mjesto radnje zove se Zell am See, pitoreskno utočište uz obalu jezera u snježnim austrijskim planinama, koje je bilo naša baza na Svjetskom skijaškom prvenstvu u Saalbachu.

Dok je Ferdinand Porsche - "otac" kultne "Bube" i jedan od povijesnih trendsetera automobilske industrije - pokopan uz imanje Schüttgut u brdašcu iznad jezera, preko puta našeg smještaja nalazi se moderan centar "Ferry Porsche", koji može ugostiti poslovne događaje za 1200 uzvanika.

Dvorac hotel Prielau u vlasništvu obitelji Porsche

TOM DUBRAVEC Cropix

Na samom izlasku iz grada, pak, nalazi se točno 600 godina star dvorac Prielau, koji je u ovom stoljeću poprimio konture elitnog hotela, gdje noćenja koštaju između 300 i 400 eura, a čije vlasničke papire zadnja četiri desetljeća ima ova poznata obitelj. Iako su Austrijanci izuzetno pedantni i oprezni glede ograničenja na cestama, naročito na ovakvim, snježnim i polu-zaleđenim putevima, iz okolnih planina i šuma isijava - brzina.

Može se i ‘driftati‘ po ledu

Osim Porschea - koji su ovdje davnih godina i testirali neke svoje "mašine" - taj duh jurnjave jasno dočarava i jedan poveći pano uz cestu na modernom objektu, gdje se nalazi fotografija i čestitka Valentini Höll, žiteljici Saalbacha, koja je, ujedno, i trostruka svjetska prvakinja u spustu brdskog biciklizma. Iza posvete za lokalnu šampionku, jedan od glavnih sponzora prvenstva pripremio je dvadesetak novih automobila pored ogromne ledene površine, namijenjenih za dobrovoljno i, koliko-toliko, bezopasno "driftanje" po ledu.

Konačno, kada kroz tunel Hinterglemm izbijete u podnožje tridesetak metara visoke montažne tribine za Svjetsko prvenstvo, dok s razglasa dopire pjesma "Der Zug hat keine Bremse" (Vlak nema kočnice), koju dvadesetak tisuća raspoloženih navijača pjeva uglas, onda je jasno da adrenalin kola krvotokom "lokalaca", ali i svih okupljenih skijaških fanatika na ovom mjestu. Takvi su, pak, izvirali iz svakog kutka na ovom prvenstvu, a novinarsko oko uspješno je detektiralo potpunog zaljubljenika u ovaj tip natjecanja.

- Jeste li tu zbog Zrinke? Ona ima i brata, zar ne? Uh, vi Hrvati nemate puno velikih skijaša u povijesti, ali kada se jedan ili jedna pojavi, onda je to uvijek prava stvar. Imali ste obitelj Kostelić, sada imate obitelj Ljutić - govori nam Christopher, Švicarac iz Züricha, koji nam je privukao pozornost jer je bio obučen u kravlji kostim, dok mu je lice bilo išarano švicarskim bojama, a navijačku rekvizitu pojačao je velikom zastavom kojom se ogrnuo.

Švicarski navijači u kravljim kostimima

TOM DUBRAVEC Cropix

Ne možemo eskivirati pitanje o vašem "outfitu", govorimo mladom Švicarcu, zbog njega smo vam i prišli. Što vas je natjeralo da postanete krava?

- Mi smo skijaški fanatici, volimo gledati skijanje. Čak i oni natjecatelji koji nisu toliko dobri zaslužuju imati dobru atmosferu, volimo ih podržavati, to je gušt. Gledali smo svih sto skijaša u veleslalomu, čak i zadnjeg iz Hong Konga. Htjeli smo se samo zabaviti i doći u nečemu što je totalno ludo, a krave su karakteristične za Švicarsku tako da je to bio lagan izbor za moju ekipu - u vedrom je tonu nastavio naš sugovornik, a uz par kratkih i nezaobilaznih duplih pasova s nogometnim temama, pozdravili smo se vrlo srdačno, usuglasivši se da bi najbolji rasplet za nedjeljni slalom bio taj da zlato podjele Hrvat i Švicarac.

Hrvatsko pivo je jeftinije tamo nego na par metara od tvornice

Dok je Christopher pojurio prema tribini, kako ne bi propustio jurišanje skijaša iz egzotičnih zemalja, iz utrobe stadiona dopirali su uobičajeni taktovi elektronske muzike, koja je, čini se, predodređena za pumpanje atmosfere na svim skijaškim utrkama jer je očigledno da publici paše taj tempo. No, u zaleđu stadiona, Austrijanci su skijaško selo odlučili začiniti i daškom limene glazbe, koja je svakog dana koračala kroz obližnju navijačku zonu. U kilometarskoj ulici, kroz koju gledatelji prolaze na putu od autobusne stanice do stadiona, ugurala se i bogata ugostiteljska ponuda.

Cijene? S obzirom na svježa sjećanja sa svjetske smotre iz Zagreba u drugom sportu, možemo ih etiketirati kao "rukometne", jer pivo stoji šest eura. Kada smo već kod "soka od hmelja", pored blagajne u lokalnoj trgovini u našoj bazi uočili smo i jedno poznato hrvatsko pivo, čiju smo cijenu pomoću interneta usporedili s onom u Hrvatskoj i - ne možemo reći da nas je ishod istraživanja iznenadio - lako došli do zaključka da je to, isto pivo jeftinije nadomak Svjetskog skijaškog prvenstva u Austriji, negoli na hrvatskim policama, na samo par metara od tvornice.

Povratkom na zonu oko samog stadiona, hot-dog ili kobasica s pecivom kreću se oko sedam eura, perec stoji oko pet eura, a u ugostiteljskoj kućici najbližoj našoj, novinarskoj zoni, moguće je pronaći i sushi u austrijskim planinama, za 15 eura, kao i pizzu, gdje se ona osnovna, Margherita, cijeni na 16 eura. No, naši su se domaćini pedantno pobrinuli za akreditirane medijske snage na ovoj smotri, jer nam je na raspolaganju bila odvojena, velika kuhinja s dnevnim jelima i prihvatljivim cijenama, dok su hladna i topla pića od brojnih sponzora, uz one sitnije zalogaje, bili besplatni i neograničeni.

- Imamo ukupno oko tisuću akreditiranih medijskih djelatnika na prvenstvu, od čega je dvjestotinjak novinara iz tiska i portala, te stotinjak fotografa, a u medijskom centru imamo 245 postaja za rad - priča nam Markus Aichner, jedan od glavnih operativaca za medije na ovom događaju.

I zaštitar je ‘naš‘

Austrijanci su moderan medijski centar podigli na otprilike kilometar udaljenosti od same staze, ali kako fotografi i novinari ne bi olako trošili dragocjenu energiju, iz sekunde u sekundu organizirani su transporti od jedne do druge točke, u modernim prijevoznim sredstvima, opasnim "pilama", od kojih neke čak koštaju i pedesetak tisuća eura prema podacima s interneta.

- Koliko ovakvih vožnji odradim dnevno? Uh, vjerojatno više od stotinu. Sanjam da vozim u krug, naprijed-nazad, ha, ha - ispričala nam je iz prve ruke vozačica Sara, koja je u Saalbach stigla iz okolice Salzburga.

Dok smo razgovor s njom vodili na engleskom jeziku, na petodnevnoj avanturi nerijetko smo se služili i hrvatskim, s obzirom na to da u Austriji ima puno "naših" ljudi. Jednu takvu, simpatičnu konverzaciju imali smo u podnožju pozornice u "Medal Plazi", snježnoj areni u dolini gdje su se održavali ždrjebovi startnih brojeva i ceremonije proglašenja pobjednika, a gdje smo zaštitaru postavili pitanje na engleskom jeziku, da bi on, uz kratak i težak pokušaj objašnjenja na istom jeziku, na našoj akreditaciji ugledao prezime koje završava na "ić" i odmah iznenađeno upitao: "A ti si naš? Zašto nisi odmah rekao?".

Medal Plaza

TOM DUBRAVEC Cropix

Usprkos činjenici da je Svjetsko prvenstvo u 12 dana pohodilo ukupno oko 150 tisuća gledatelja, uz više od 600 natjecatelja iz više od 70 svjetskih zemalja, okolni skijaški kompleksi neometano su, zapravo, još i bolje poslovali. Bile su otvorene gotovo sve raspoložive padine za rekreativno skijanje, kojih ima 156, a te se staze kumulativno protežu na čak 270 kilometara.

Uspješno i glatko je funkcioniralo čak 69 (!) žičara u ovom području, koje su samo djelić ovog spektakularnog mjesta za zaljubljenike u zimske sportove, čiji mali komadić u Hrvatskoj, barem zasad, možemo samo sanjati. Ipak, i u tom omjeru tih snaga i takve infrastrukture, pojave se Janica, Ivica i Zrinka, a takvima se onda moraju nakloniti i moćni Austrijanci ili bogati Švicarci, kao i cijeli skijaški planet.