Sport se nije razbolio, nestao, ugasio se… Sport i sportaši trenutačno samo igraju drugačiju utakmicu. Baš kao i svi mi. To je naš odgovor ovih dana kad nas pitaju “hoće li Sportske novosti izlaziti” ili “o čemu ćete pisati kad se ništa ne igra”.
O sportu i sportašima, o čemu drugom? I tako svaki dan, iz dana u dan, uobičajeno na našim stranicama. I bez brige, nemamo problema s nestašicom ni priča, ni sportaša, naše “police” neće se isprazniti. Jučer smo bili u Singapuru, Azerbajdžanu, Crnoj Gori, Italiji, Engleskoj, prekjučer u Španjolskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Francuskoj, Njemačkoj… danas smo u Kini i Japanu, sutra ćemo biti u SAD-u, Belgiji, Rusiji… Prekosutra u… dobro, ne moramo vam baš sve otkriti unaprijed.
Snaga hrvatskog sporta savršeno se vidi i ovih dana, ima ga po cijelom svijetu, a kad imate takve sportaše, onda nema straha da ćemo i mi, i još važnije - vi, ostati bez sporta. Neki nam pričaju svoje priče, daju nam uvid u svoj svijet, šalju fotografije, neki će i pisati sami, komuniciramo i komunicirat ćemo i dalje, a samo na prvi pogled paradoksalno - još intenzivnije i jače nego u “normalnim vremenima”.
Zapravo je jednostavno, sad svi igramo istu utakmicu u kojoj nitko nije “samo” sportaš, ili “samo” navijač”, “samo” sudac, “samo” novinar, fizioterapeut, mjeritelj vremena…
Sportaši su ona skupina koja bi po svemu trebala biti najmanje ugrožena, mladi su, u treningu su, u boljoj ili lošijoj formi, ali u formi, no svi su ipak dio veće, zajedničke momčadi. Naše. Čak se i na neke od njih “prikvačio” virus, ne pomaže tu ni status planetarne zvijezde, kao u slučaju Kevina Duranta, a svi oni imaju i mame i tate i bake ili trudne supruge, male bebe, ljude koji se bore s teškim bolestima u svojem okruženju…
Neki od naših sportaša ostali su u najugroženijim zemljama, neki su se ovih dana vraćali iz takvih ili onih “malo manje ugroženih”, neki su “po naredbi” u karantenama ili samoizolacijama, a neki su sami izabrali samoizolacije iako im to nitko nije naredio i nisu morali. Gimnastička olimpijka Ana Đerek samo je jedna od takvih. Ana je bila u Azerbajdžanu koji nije u “crvenoj zoni”, doputovala je preko zemlje koja također nije na vrhu liste pogođenih, nitko joj nije rekao da mora u samoizolaciju, ali Ana je to sama odlučila zbog odgovornosti prema sebi i svima oko sebe. Prema svima nama.
I takvih je puno, većina. Sportaša koji su odgovorni prema svojoj momčadi uvijek. I kad ide dobro i kad im ne ide. Ili, kako je to lijepo napisao Dragan Rajić, hrvatski rukometni trener koji trenutačno radi u okolici Vicenze, na jednom od najugroženijih područja: “Dragi prijatelji, mali i veliki, sada je vrijeme da igramo svi za jednog, jedan za sve. Ako samo jedan igrač u obrani zakaže, mi dobivamo gol i utakmicu je tako jako teško dobiti.”
Naravno da su pogreške, loše odluke i promašaji dio sporta, baš kao i dio života, ali suigrač neće zamjeriti, koliko mu god teško pala pogreška, ako ste se trudili, dali sve od sebe, igrali sa srcem, ali hoće i treba ako olako shvaćate zajednički cilj, trud, rad. Ako ne poštujete momčad. Igru. Suigrača. I suparnika. Nemojte zaboraviti na poštovanje - suparnika. Nikad.
Kao što je to napravio NBA košarkaš Rudi Gobert. Da, shvatio je i on u međuvremenu da je pogriješio. Ali na teži način. Na način kojim nije ugrozio samo sebe nego i suigrače, njihove obitelji, one puno slabije od sebe u okruženju.
Nemojmo biti kao Gobert ovih dana, budimo kao Ana Đerek.
Sportske novosti i sportaši i dalje igraju skupa, igrajte i vi s nama, a za to čak ne morate napustiti svoju kuću ili stan - Sportske novosti mogu doći na vašu adresu.
Ili ne morate čak napustiti ni svoju dnevnu sobu, svoju fotelju ili svoj krevet i doći u izravni kontakt s bilo kime - možete nas listati i čitati stranicu po stranicu u online izdanju kao što to ovih dana radi Rok Stipčević u Italiji ili Roko Ukić u Francuskoj.
Igramo dalje. Svi zajedno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....