Neprestano i sa svim strana čujemo izjave poput "djeca se trebaju baviti sportom", "nacija nam je među najpretilijima u Europi", "sport nam ne ide u dobrom smjeru"... Svi su zabrinuti jer je nedovoljno fizičko kretanje i pretilost djece jedan od najvećih problema današnjih generacija. Sport je jedno od ključnih rješenja, ili bi morao biti, jer omogućuje tjelesnu aktivnost, socijalizaciju i zdrav razvoj, ali u kolikoj je mjeri dostupan najmlađima?

Unatoč alarmantnim izjavama, većina djece danas u Hrvatskoj trenira neki sport, barem određeno vrijeme, jer to je nažalost i (pre)veliki financijski trošak za roditelje. U Zagrebu, primjerice, roditelji čija djeca treniraju nogomet plaćaju članarinu od 50 eura mjesečno. No, sve su glasnija šuškanja da ta cijena više neće ostati ista. Neki su klubovi već povisili članarinu na 60 eura, a sad već egzistira i svota od 70 eura. Primjerice, krajem 2024. godine Nogometni klub Rudeš podigao je članarinu na 70 eura. Roditelji su negodovali, sastanak s vodstvom kluba bio je, kako kažu, "veseli", no na kraju je odluka ipak prošla. Logika je jednostavna - ako nećete vi, ima tko hoće. Nogomet si takav stav može priuštiti jer djece ima napretek, a blizina kluba roditeljima je često presudna.

Plan za sport iz Alan Forda

Očekuje se da će i ostali nogometni klubovi slijediti ovaj primjer, a vjerojatno neće biti iznimka ni ostali sportovi. U isto vrijeme, čelni čovjek zagrebačkog sporta Vjekoslav Šafranić, uvjeravaju neki, izjavio je kako bi klubovi trebali povećati sredstva tako da podignu članarine djeci. Ako je to istina, riječ je o "genijalnom" planu Zagrebačkog sportskog saveza za financiranje sporta, dostojnom satire iz Alan Forda.

Sada dolazimo do jednostavne matematike. Ako imate jedno dijete, 70 eura mjesečno možda nije preveliki udarac - to je oko nekadašnjih 525 kuna, dok je donedavno članarina bila 200-250 kuna. Jasno, nema se smisla više vraćati u prošlost jer je sve značajno poskupjelo. No, ako imate troje djece, trošak članarina može doseći 210 eura mjesečno. Ako sva djeca treniraju isti sport u istom klubu, trošak se možda može malo smanjiti, ali ako ne - roditelji su u ozbiljnom problemu.

Ako roditelj zarađuje medijalnu plaću u Zagrebu, koja iznosi 1317 eura (dok je prosječna plaća 1515 eura neto), ispada da za sportsku aktivnost troje djece treba izdvojiti oko 16% mjesečne plaće. A to je samo početak troškova.

Svako dijete treba kopačke i sportsku opremu, koja se u nekim klubovima mijenja godišnje ili svake dvije godine i košta od 250 do 300 eura. Često se i dobavljač opreme mijenja jer se na tome dobro zarađuje.

Tu su i turniri, posebno u nogometu, gdje su izleti na turnire postali standard. Odlazak jednog djeteta na popularan turnir u Medulinu pod okriljem Zagrebačkog nogometnog saveza stoji oko 300 eura. Tu se računaju i jednodnevni ili dvodnevni turniri, a ima i nastupa u privatnim ligama koji također izbiju nešto sitno eura. Otprilike takve lige stoje između 30 i 40 eura po djetetu. Nije ni tu kraj jer djeca idu na turnire u inozemstvo. U nekim klubovima dio generacija idu i na pripreme, koje koštaju od 600 do 900 eura, a trošak, naravno, snose - roditelji. Benzin za vožnju na treninge, utakmice, turnire...

Kad se sve zbroji, dolazimo do ozbiljnih iznosa koje roditelji moraju izdvojiti samo kako bi im se djeca bavila sportom. Naravno, ne mora svako dijete ići na svaki turnir, neće svijet propasti, ali to nije poanta ove priče. U mnogim klubovima gledat će vas drukčije ako se ne sudjeluje na turnirima, a roditelji su svjesni da bi njihovo dijete moglo biti tretirano drugačije, od trenera do suigrača. Turniri su dio sporta, na njima djeca pokazuju svoje vještine i bore se za pozicije.

Jednom je kolala priča kako se jedan naš poznati košarkaš nikad ne bi bavio sportom da nije bilo sustava bonova zahvaljujući kojima su neka djeca mogla besplatno trenirati. Istinitost te priče ne možemo potvrditi, ali jasno je da je financiranje sporta u prošlosti bilo drugačije. Danas je jasno da sve košta, no prebacivanje cjelokupnog financijskog tereta na roditelje nema smisla.

Nogomet nije najskuplji

Ako se ovako nastavi, sport će postati luksuz dostupan samo imućnijima, dok će se prosječne obitelji "polomiti" pokušavajući ispratiti troškove, na kraju se osjećajući poput - bankomata. Postoje brojni primjeri obitelji s dvoje ili troje djece koje su morale odustati od turnira jer ih jednostavno ne mogu financirati. Zamislite situaciju u kojoj troje djece ide na turnir u, primjerice, Medulin. Trošak iznosi 900 eura, i to bez džeparca. A to je samo jedan turnir u godini. Za one slabije imovinskog stanja - nemoguća priča.

Naravno, netko će reći "ne moraju se baviti sportom, to je izbor". Kao što je izbor ići u školu stranih jezika ili glazbenu školu. To je točno - nitko roditeljima ne naređuje da upišu dijete na sport. No, većina sportskih klubova prima određene beneficije od poreznih obveznika - od održavanja terena, preko sufinanciranih trenera, do pokrivanja ligaških troškova. Nije tajna da mnogi klubovi jedva preživljavaju i da dijelom novcem od dječjih članarina pokrivaju seniorske pogone i troškove kluba. Također savezi financiraju dio ligaških troškova, a taj novac dolazi iz proračuna, odnosno od poreznih obveznika.

JOSIP BANDIC Cropix

I da, netko će reći: "pa nije nogomet jedini sport". Naravno da nije. Ali, ako mislite da su drugi sportovi puno jeftiniji - varate se. Ima primjera sportova gdje je treniranje besplatno, ali u većini sportova članarina je između 40 i 50 eura, a neki sportovi su čak i skuplji od nogometa.

Sport za probrane

Razgovarali smo i s jednim trenerom, koji je jasno rekao:

- Otkako se sport u Hrvatskoj temelji na članarinama djece, to je postao jedini smisao većine sportskih klubova. Sport nazaduje, cilj je imati što više djece bez obzira na kvalitetu rada, a ništa drugo nije važno osim uplatnice.

Potrebno je donijeti odluku o smjeru u kojem želimo ići - hoćemo li doista u potpunosti prepustiti sport tržištu i omogućiti klubovima da sami određuju cijene i financiraju se bez precizirane pomoći države/grada/općine? Jedno od rješenja je oslobađanje dijela poreza onima koji žele uložiti u sport. Ili ćemo zadržati trenutačni sustav u kojem su klubovi ovisni o donacijama lokalnih vlasti i članarinama roditelja?

Predlaže se da klubovi poboljšaju marketing i privuku sponzore, no realnost je da čak i veliki klubovi poput Dinama i Hajduka jedva pronalaze sponzore. Glavni sponzori su im - kladionice. Očekivati da manji klubovi pronađu financijsku podršku na tržištu, gdje ih prati maksimalno stotinjak gledatelja po utakmici, u maloj Hrvatskoj zvuči nerealno. Postoje primjeri gdje novce "ulupa" nadobudni sponzor čije je dijete dio tog kluba. "Vrhunski model" i dokazano uspješan, a traje onoliko dugo koliko je dijete dio tog kolektiva uz nerijetko rasulo na svim razinama. Zašto bi uopće neki sponzor ulagao dio profita svoje tvrtke u neki klub, a od toga nema ništa? Ovakve ideje graniče s ludošću.

Rješenje financiranja sportskih klubova i dalje je nejasno. Mnogi se slažu da bi porezne olakšice za privatne investitore bile nužnost, ali vlast tu temu izbjegava. S druge strane, država ulaže milijune u kampanje koje promoviraju sport, ali konkretni učinci tih ulaganja su zanemarivi. I to opet plaćaju porezni obveznici, odnosno roditelji djece, koje će po novom klubovi dodatno opteretiti s članarinama. Ima li netko nekakvo pametno rješenje da dječji sport nije samo još veći porez za roditelje i zapravo luksuz?

Ovo što slušamo vodi prema onom da bi sport uskoro mogao biti samo za probrane. Naravno, znaju svi oni dobro da roditelji neće dozvoliti da njihova djeca pate, da će se polomiti da djeca treniraju i rade ono što vole i to svi dobro iskorištavaju. Čast iznimkama, ali slobodno možemo reći da je sport u Hrvatskoj postao lešinarenje roditelja.

Imate li i vi slična iskustva? Jesu li vam klubovi podigli cijenu članarine? Smatrate li to opravdanim? Imate li ideju kako sport napraviti dostupnijim za djecu i roditelje? Pišite nam na [email protected]