U ljudskoj naravi postoji privrženost povremenom povratku u prošlost. Prisjećanju na neko prohujalo, bivše doba. U pravilu, prisjećamo se samo lijepih trenutaka. Logično. One ružne radije potiskujemo. Takav je pristup racionalan s više aspekata. Počev od onog da smo “tada bili mladi ili mlađi”, pa nam već automatski danas izgleda bitno ljepše sve ono što je bilo jučer. Ovog dana pak, kad samo pogledamo kroz prozor ili prošećemo ulicama koje su u kontinentalnom dijelu domovine, mahom “okupirane” maglom i niskom temperaturom od koje nas ne grije ni 5 slojeva odjeće (nije baš puno ljepše ni u priobalju), najljepše nam je “zaroniti” u prošlost. Neku ne baš tako silno davnu. Samo 12 mjeseci unazad. Na današnji dan. Zaklopimo oči, i u trenu smo na ugodnih 22-24 stupnja, toplom vjetru, laganoj lanenoj košulji i zatamnjenim naočalama koje nam štite sunce. Katar, Doha i vaterpolo. Prije točno godinu dana, od tamo smo za ove novine poslali ove retke:

Kad Barakude ‘zagrizu’

“Nije sve u novcu. Ima nešto i u zlatu! Da nešto, ima sve, ako nas baš sada pitate i ako pitate njih - Barakude. Pozlatili su pijesak pustinjski, razveselili naciju, ali ipak mislimo, najviše nagradili sebe same. Za minule tjedne i tjedne, mjesece napora, treninga, nadanja, tobogan emocija, puno stresa, ali na kraju najviše sreće, veselja, smijeha i čestitke.

Poredak na semaforu

TONCI VLASIC Cropix

Ljudi, Hrvatska je prvak svijeta u vaterpolu. Treći put u povijesti ili u posljednjih 17 godina. Od Melbournea 2007. preko Budimpešte 2017. Do Dohe 2024. U Katar su došli s jednim, primarnim ciljem. Izboriti Pariz. Ma koliko je to trebalo biti lagano, ipak je to bio osnovni zadatak. Kada su to ostvarili, ha onda lagano apetiti rastu pa su ciljali, željeli korak više, u zonu medalje. To su ostvarili pobjedom nad Srbima u četvrtfinalu. E, sad su pucali na medalju. Nju su osigurali ulaskom u finale, četvrto naše finale SP od osamostaljenja (u Kazanju 2005. smo bili drugi). Ali ne, niti to nije bilo dovoljno. Zašto i bi uostalom jer kada dođete u finale, podrazumijeva se da grizete do kraja. Znate kakve su ribe barakude. U čoporu izgrizu do kostiju sve što u vodu uđe, neovisno veličini. Naše Barakude grizu na drugi način. Do fizičke iznemoglosti, suparnika, ali i sebe samih, no grizu, drže, ne puštaju. Sve dok se na najviši jarbol ne priveže hrvatski stijeg. Tako je to bilo na Bliskom istoku. Hrvatska na krovu svijeta!”

Ima eto tomu sada, točno godinu dana. Nadnevka 17. veljače 2024. Hrvatska je osvojila naslov svjetskog prvaka u vaterpolu. To je bio onaj vaterpolski “ludi” početak godine u koji se u mjesec i pol dana natiskalo jedno europsko, pa odmah potom i jedno svjetsko prvenstvo. Od finala kontinentalne smotre pa do prvog susreta globalnog nadmetanja, proteklo je bilo tek 20 dana. Niti tri tjedna. Nedostatno za pravi fizički odmor, a Barakudama je više od tjelesnog bio nužan i psihički odmor. Naime, još 16. siječnja te 2024. igrali su jedno veliko finale. Europsko u Zagrebu. Jest, osvojena je tada srebrna kolajna što je velik uspjeh, ali ipak... izgubljeno je finale.

Marko Žuvela

TONCI VLASIC Cropix

Finale i zlato koje je tada već bilo na ruci, da bi izmigoljilo u posljednjim minutama protiv Španjolaca. Na teško ponovljiv način (čudesna šrauba Alvara Granadosa) s desnog krila. Neposredno nakon te utakmice, ali i još danima poslije, nije bilo ni traga veselja u hrvatskim redovima iako su imali srebro na grudima. Žalilo se za propuštenim, ujedno i dalje su u tom trenutku bili bez plasmana za Igre nadolazećeg im ljeta u Parizu.

- Zbog jutra nakon poraza mrzim biti trener - citirao je Zlatka Dalića, vaterpolski izbornik Ivica Tucak. Bilo je to dan nakon finala, u zagrebačkom Sheratonu. Nikad ga nismo vidjeli tako i toliko utučenog.

- Ovaj će me poraz proganjati cijeli život - dodao je.

Nakon pražnjenja - uzlet

Trener “potonuo”, misli su svuda samo ne na bazenu, u vaterpolu, a valjalo je lagano pakirati torbe za Dohu, za novo natjecanje, za Svjetsko prvenstvo, posljednju priliku za dohvatiti Pariz. Pomislio je novinar tada u sebi -”kako?”. Kako nedaće rijetko kada baš dolaze same, pojedinačno, već u “rafalnoj paljbi”, reprezentacija je bila i osakaćena ozljedama. Luka Bukić je morao na operaciju bruha, a vratar Toni Popadić na operaciju lakta. Dečki su nakon dva dana odmora doma, otišli mir jednog rovinjskog hotela, po naputku izbornika nisu prve dane gledali niti jedan video, raščlanjivali vaterpolske utakmice, nisu radili puno s loptom.

Tucak

TONCI VLASIC Cropix

Valjalo je glavu “raščistiti”. Kad su to učinili, krenuli su u pustinju. Prvo Dubai nekoliko dana priprema, pa onda Doha. Sve ostalo... sve ostalo je povijest. Zlatna! U Dohu su im domaćini večer uoči finala najnoviji neboder “oslikali” u hrvatsku zastavu, kvadratiće crveno-bijele i natpise “Barakude” i “Good Luck Croatia”. Dan nakon finala grad Zagreb i njegovi čelni ljudi im se nisu udostojali ni doček pripremiti. No dobro, nećemo o tomu. Pamtimo i zapamtili smo i podsjećat ćemo mi to još koji put, ali ne sad. Rekli smo, samo prisjećanje na dobro i lijepo. Katarski zlatno!