Jugaška se pjesma orila zagrebačkim bazenom u srijedu navečer. Više no zaslužena. Mlada momčad iz Dubrovnika, sastav koji gubi tijekom sezone, kada uđe u finale, onda “prasne” sve što im je na putu. Jadrana već dvaput. Prije mjesec dana u Superkupu, sada u Hrvatskom kupu.
Finale za posljednji trofej u našem vaterpolu ove, pokalima i kolajnama prekrcane (i dobro da je tako) sezone. Finale 33. izdanja Hrvatskog kupa, sraz dva diva s mora, aktualnog prvaka i doprvaka države. “Sudar” momčadi koje zadnje tri godine isključivo i igraju finala. Prvenstva, Kupa, Superkupa... nebitno, to su dva naša najbolja kluba.
Gušt je veliki gledati nadmetanje u vodi igračkih veličina kakvi su - Loren Fatović, danas jedan od najboljih, najmoćnijih igrača na svijetu; pa onda jedan Marko Bijač, najbolji vratar na svijetu, a njemu je pak odmah do Toni Popadić. Osobno, ovom je novinaru iznimno zadovoljstvo pak gledati i dalje jednog virtuoza ove igre, velemajstora koji traje na najvišoj razini već zamalo dva desetljeća, Maru Jokovića.
I da, ugodno iznenađenje. Tribine ispunjene do zadnjeg mjesta. U danu kada igra Dinamo Ligu prvaka, ali i kada Dinamo igra futsal Ligu prvaka, pa rukomet, a u finalu nema ZG kluba. U biti, ma što pišemo, pa nije to iznenađenje. Ovdje je riječ o vaterpolu! Sport koji je mjerna jedinica hrvatskog sportskog uspjeha.
Finalni spektakl je otvorio, kako i dolikuje, najbolji igrač Hrvatske, Loren Fatović. Trebalo mu je 28 sekundi za prvi gol. Uzvratio je, malo simbolike, najbolja hrvatska mlada nada, jugaš Vlaho Pavlić s igračem više. Bio je to samo početak sjajne izvedbe mladeži jugaša, ali i fanatičnosti u obrani Gospara. Igrač više 4-4 (peti je igrač više suđen nekoliko sekundi prije kraja prve dionice). Sva 4 strijelaca “klinci” - Šušić, Zvono, Pavlić, Mozara. U izrađenim akcijama! Hajde sad iskreno recite, za koga ste od te četvorice čuli, a da niste vaterpolski fanatik? O tome pišemo. Sjajnoj školi jugaša, ali i trenerskom genu Vjeke Kobešćaka. Da, i kod jugaša vidimo uigranosti, akcija što baš ne zamjećujemo kod nekih drugih sastava. Onih koji još nisu evoluirali do stadija igranja finala.
Međutim, i s druge strane je veliki znalac. Jure Marelja je u svojoj momčadi iskristalizirao igru u kojoj se zna tko su igrači koji odlučuju kada je “gusto”, ali i više od toga. Jadranaši su sve jači, sve bolji kako vrijeme odmiče, te ne gube glavu. Pokazalo je to polufinale protiv Mladosti, ali i finale. U drugoj su četvrtini uspjeli nadoknaditi minus 2 iz prve dionice. Prvo Marinić Kragić (6:6), te Australac Berehulak (7:7).
Treća četvrtina je otvorena petercima Jadrana. Prvi neiskorišten (Fatović u desnu vratnicu), drugi je vodstvo Splićana (7:8, Marinić Kragić). Trenutak kada smo pomislili da Jadran “prelama”, ali prevarili smo se. I jadranaši također. Herceg s 2 metra, još ljepše Burđelez na istoj poziciji, ali težim okolnostima, pa onda i Cabanas izvana. U nekoliko minuta od 7:8 do 10:8. Niti dvije minute kasnije - 10:10 (Baničević i Butić prekrasno s vanjske pozicije). Do kraja treće četvrtine ljevak Zvono pogađa za 11:10, ali Fatović uzvraća svojim trećim golom za 11:11. Sjajan se vaterpolo igrao u zagrebačkom finalu.
U zadnjoj posljednjoj mali Šušić je pogodio za 12:11. Izjednačio je Marinić Kragić, ali više od toga prvaci više nisu mogli. Ne pokraj djece jugaške u naletu, ne nakon Cabanasa (hajde, on je Katalonac, nije Gospar) i Mozare na 14:12 i fantastične igre u obrani. Bravo Jug, bravo Vjeko. Ovaj je trener osvajao i veće trofeje, ali ovo... s klincima... Duboki naklon!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....