VUJOVIĆ ZA SPORTSKE NOVOSTI OTKRIO 'Daleko sam ispod ozbiljno plaćenih trenera u Europi'

Nitko ne dvoji - Zagreb je u protekle dvije godine s Veselinom Vujovićem postao neka druga momčad. To je sada momčad kojoj Europa više nije daleko, koja igra dobro, koja se ne boji nikoga, koja puni dvorane, koju svi respektiraju, a navijači sve više vole zbog takvog stila.

Prije početka sezone razgovarali smo s Vujovićem i gledajući unatrag, sve postavljene ciljeve je ispunio osim što nije dočekao da mu momčad zbog ozljeda bude kompletna. No ni u jednom trenutku nije se predavao, a mnogi na njegovu mjestu bi. Čekali smo kraj da se iz svega donesu zaključci, pa evo kako Vuja gleda na sezonu iza njega i prema sezoni koja čeka.

Jeste li se umorili, zasitili?

- Nisam. Kad ostaneš duže od tri-četiri godine s istom momčadi, obično dođe do pucanja, zasićenja, ali toga kod nas nema, jer uvijek netko ode, netko dođe, pa se stalno nešto kreće. Nikad nije dosadno.

Moraš imati X-faktor

Zagreb se odlično pokrenuo otkad ste tu.

- Prvu godinu bila je stabilizacija kluba, snimanje stanja. Klub bogate povijesti imao je problem da nema novca za pojačanja. Nešto smo skrpali, doveli, nešto pogodili, nešto ne, ali smo se uspjeli izboriti za pomak. Danas nakon druge sezone taj se pomak vidi. Mi smo, recimo, počeli s vanjskom linijom Obranović - J. Valčić - Stepančić, koja nas je nosila,a Löwen smo eliminirali skoro bez te trojice. Uzmite bilo koju momčad u Europi, odbijte im tri igrača u tom smislu, pa vidite dokle će dogurati.

To samo govori o potencijalu. Bez toga bi bilo drugačije...

- Da, to su kriteriji. Da bi bio igrač Zagreba, moraš imati X-faktor, dakle u nečem moraš imati ocjenu deset da bi bio tu. Mi idemo prema tome, ali ja se još uvijek borim s tim da shvate da sve što rade, rade zbog sebe, a ne zbog mene, da nisu meni ukrali dvije vježbe ako foliraju na treningu, nego da su ih ukrali sebi i da kriterij za uspjeh nije da si dobar s Ančićem, Jovićem ili da te doveo Vuja. Kada to shvate, bit će bliže cilju. Neki jesu, neki nisu, ali ja radim na tome da uspiju.

Što vas najviše ljuti?

- Bili smo među osam lani, pa ove godine ponovo, tri naša protivnika iz skupine su na FF-u u Kölnu, izbacili smo Löwen koji je bolji od Koldinga, koji je prvak Njemačke... Puno ljudi je reklo “među osam - sjajno”. I uvjeravaju me da je to odlično, a ja kažem - ne. Razljutilo me to. Onda sam došao u svlačionicu, pa sam pitao Horvata koje je on krilo u Europi, pa Mandalinića koji je on vanjski u Europi i tako redom. I svi kažu 2-3-4, tu negdje, a ja vas pitam zašto je onda dobro da smo osmi.

I kako ide uvjeravanje?

- Borim se još. Želim da budemo jači i bit ćemo jači. Ne želim se vraćati na one kojih nema, jer to nema smisla... Drago mi je da se Zagreb odlučio nakon dugo vremena za neke igrače s kojima tražimo iskorak. No opet kažem, i tim momcima koji će doći treba vremena za adaptaciju, isto kao što je činjenica da će Ivić, Stepančić, možda Obranović, jer ga puno klubova traži, nedostajati. Ponekad tržište diktira sve to.

Što vas čini zadovoljnim?

- Primjeri... Tri zlatne jabuke sam imao na startu - Vuglača, Šebetića i Stepančića, a ostala je jedna i to jako dobra. Da su ostale tri, ova jedna ne bi tako napredovala. Onda, mlade je lako uvjeriti ako su pravi, ali uvjeriti Tončija, Josu, Zlaju Horvata da mogu biti bolji i da oni sve to prihvate skoro bez otpora, to je velika stvar. A oni danas mogu dobiti bilo koju momčad u Europi.

Ne želim realnost

Što biste si poželjeli?

- Strpljenje. Ja puno puta nemam strpljenja. Najviše me u takvim situacijama smiri Gobac. On mi kaže kada sam “lud”, Vuja, ali ti sam sebi postavljaš ciljeve, mi smo sretni što si ti ovdje, dobro radiš, ali ti hoćeš sve dobiti, ti hoćeš na FF, ti si sam to napravio. A ne možeš drugačije, jer ako ja ne mislim tako, kako će misliti igrači. Ja jednostavno ne želim biti realan, jer onog trenutka kada se to dogodi, ja ću se spremiti i otići.

Gdje se izgubilo to samopouzdanje rukometa koje je mnoge generacije na ovim prostorima vodilo do trona?

- Mi smo pobjeđivali jer nikog nismo fermali ni pet posto. Po čemu bi netko bio bolji od nas? Zato što se o njemu piše, pjeva? Ma, daj... A došlo je vrijeme kada se priča “mi ćemo se boriti, oni su bolji, pa što bude”. Ja to ne priznajem, a i ove sezone smo dokazali i sa Zagrebom i sa Slovenijom da su to gluposti, fame.

Odakle to, toga nekad nije bilo?

- Pojavio se neki trener koji je više političar nego trener, pa je prestao nazivati stvari pravim imenom to što se događa. Pa je umjesto da veliča svoj tim počeo veličati protivnika, pa su njegovi igrači počeli vjerovati u to. I kada bi izgubio, nije imao problem s javnošću, jer je to nagovijestio. A ako dobije, on je taj koji je dobio. Ja nikad sebe nisam stavio i neću se staviti u tu poziciju, jer momčad bez mene može, a ja bez njih ne mogu. Moja kvaliteta dolazi kroz njih. Ja sam najsretniji kada vidim da oni idu naprijed. Daj Bože da netko od njih bude bolji od mene, Balića, Duvnjaka...

Nastavio je kao uboden iglom.

- Rukomet se od toga razbolio, a mi moramo ići naprijed, micati granice, jer smo to radili uvijek. Mi ne smijemo sramežljivo kucati na vrata, pitati, mi moramo vrata otvarati nogom, da oni koji sjede za stolom pitaju što je ovo, tko su ovi, a ne da mi njih pitamo možemo li ako ne smeta. To je ono što nam fali. Zato ja želim da nas dočekuju s mišlju “evo ovih luđaka iz Zagreba, bit će frke”...

Naše degradiramo

I još jednom si je postavio potpitanje.

- Zašto je to tako? Puno naših ide u te neke zemlje. Tamo je nekako, a oni pate za Hrvatskom, pa kad dođu kući, pričaju o stotinama tisuća eura, genijalnim trenerima, suigračima, gazdama, a ustvari plaču za Hrvatskom... Prave famu od Njemačke. Pa su tako španjolski treneri hit, a hit su zato što se hrane tuđim strahom, a nikad nisu niti će biti bolji od naših trenera. Kad ih stisneš, nemaju ni lidera, samo paniku i vidjet ćeš kako će to završiti. I ne samo oni. A ja tvrdim da bolje rade u Umagu, Nexeu, Varaždinu nego u nekom Lemgu, Bergischeru... Ali mi ovdje naše degradiramo. Evo recimo, Raković naš, dajte mu dres Barce pa će svi reći da je bolji i vredniji. A ne čini odijelo čovjeka, nego srce, hrabrost. Mi smo tu filozofiju izgubili i ja je pokušavam vratiti. Onog trenutka kada nogom otvorimo vrata - na konju smo.

Iznenađenje za kraj.

- Moram se dogovoriti sa Zagrebom. Možda ostanem - nasmijao se.

Jeste li poskupili?

- Nisam.

Trebali ste?

- Na rubu su mogućnosti, nema smisla da ih pritišćem dodatno. Daleko sam ispod ozbiljno plaćenih trenera u Europi.

Ali niste vi slučajno ovdje, da ne vidite nešto, ne biste vjerojatno ostali?

- Naravno da nisam. Lova je važna, ali nije presudna. Nema cijene kada ti skandira 17.000 ljudi, kada su sretni, a još eto i EHF kaže da sam među najboljim trenerima u Europi, među ovima koji igraju FF. Pa što više onda...