Ivan Klindic / CROPIX
SN DONOSE

ŽIVOTNA PRIČA MARTINE ZUBČIĆ 'Nisam odustala, iako nije lako trenirati nakon osam sati provedenih u uredu'

Piše: Dean BauerObjavljeno: 30. svibanj 2016. 10:00

Prije nešto više od tjedan dana osvojila je broncu na EP. Svakoj se medalji sportaš veseli, iako je olimpijska vrhunac, ali ushit koji je izazvala bronca zarađena u švicarskom Montreauxu i gotovo izjednačavanje s kolajnom iste boje na OI u Pekingu može se lako razjasniti. Između jedne i druge medalje proteklo je 8 godina! Dva olimpijska ciklusa!

- Jako sam se radovala zbog svega što sam prošla od Pekinga 2008. do situacije u kojoj sada funkcioniram i treniram, makar iskreno, htjela sam i više! U polufinalu sam osjetila da mogu više i zato mi je malo žao što nisam uspjela doći do finala.

Tako zbori Zubka iz Dubrave. Martina Zubčić, treća taekwondašica Europe do 57 kg. Djevojka koja je u polufinalu bila blizu rušenja Britanke Jade Jones, aktualne olimpijske pobjednice, europske i svjetske prvakinje. Djevojka koja je prije 5-6 mjeseci najavljivala da je u odličnoj formi.

- Jesam to rekla? Ne sjećam se, ali se osjećam tako. Mislim da sam sazrela, i fizički i psihički. Imam ritam koji mi paše glede treninga i osjećam se dobro. Volim taekwondo, čak i više nego prvog dana i mislim da je to najbitnije u svemu.

Konji, kočija, tambure...

Spomenuli ste da ulazite u, sportski gledano, najzrelije godine (rođena 1989). Je li vam olimpijska medalja u Pekingu sa 19 došla prerano? Ako uopće postoji “pravo vrijeme” za olimpijsku kolajnu?

- To neću nikad saznati. No, ono najbitnije što je došlo s olimpijskom medaljom bila je spoznaja da sam u vrhu. Da mu pripadam.

Mnogi se dan-danas sjećaju povratka iz Kine. Slavlje u Dubravi, konji, vožnja kočijom, tamburaši...

- Bilo je nekoliko dočeka. Na Plesu gdje su došli bubnjari, pa u Dubravi, zatim u Pridragi kod Zadra u očevu kraju. Bio je to lijep uspjeh, ne samo za mene.

Ono što buni je tih osam godina od Pekinga do Montreuxa, od jedne do druge pojedinačne medalje. Bilo je nekoliko ekipnih, ali pojedinačno ništa. Što se događalo?

- Bilo je svega i svačega, najviše me zaustavila ozljeda koljena, koja se dogodila godinu prije OI u Londonu. U taekwondou svako malo mijenjaju pravila pa su tako za London bili kvalifikacijski turniri, dok se za Rio gledala rang-lista. Jedino stalno je jako malo boraca po kategoriji, uz ograničen broj mjesta za državu. Samo četiri, po dva za žene, odnosno muškarce.

Kvalifikacijski put za OI osim zamršenim, čini se i demotivirajućim, možda i nepoštenim.

- Moglo bi se i tako tumačiti, ali dodatan problem u Hrvatskoj je što mi imamo puno sjajnih cura. Osim Ane i Lucije Zaninović, još je tu 5-6 osvajačica svjetskih medalja, koje su u Top 20 na svijetu.

U Taekwondo savezu kažu da razlog velikog broja medalja leži u činjenici što je našim djevojkama taekwondo prvi sport, dok većina drugih sportova “dobiva” djecu koja ne prođu u nekom drugom sportu. Istina?

- Lako moguće. Nisam razmišljala o tome, meni je taekwondo bio prvi sport. Sa 7 godina.

Što vas je privuklo taekwondou, a ne, recimo, gimnastici, plivanju?

- Puka slučajnost. Klub je bio u kvartu. Ja sam imala viška energije, a i dolazim iz sportske obitelji.

Uz vrhunsku sportsku karijeru, izgradili ste i akademsku, magistrirali ste ekonomiju. Prije koju godinu ste se i zaposlili, ali to je bilo kratkog vijeka...

- Prije dvije-tri godine sam završila ekonomiju i htjela sam raditi paralelno sa sportom. Radila sam 6 sati dnevno, trenirala ujutro i navečer. Funkcioniralo je 4 mjeseca, ali sam onda bila 2 tjedna u Kini i Koreji na turnirima, što me silno iscrpilo. Trebala sam se vratiti na posao, a mrtva-umorna. Shvatila sam da to nema smisla. Ili idem “ful” u jedno ili “ful” u drugo, oboje nikako. Zato sam probala stisnuti maksimalno do Rija. Kako je Rio otpao, od Nove godine sam rekla da je vrijeme da počnem raditi i od siječnja sam u Rimac Automobilima. Doduše, ne mogu bez taekwondoa, treniram još uvijek 6 puta tjedno i zasad uspijevam. Izašli su mi u susret, nije bilo problema kada sam trebala uzeti tjedan dana za EP u Švicarskoj.

Kakvi smo mi kao društvo po pitanju zapošljavanja sportaša?

- O ovome bih mogla puno. Magistarski rad mi je bio na tu temu, “Integracija mladih na tržište rada u Hrvatskoj”. To sam jako dobro proučila. Situacija je stvarno teška, čak i za osobe koje se ne bave sportom, već samo obrazovanjem, dakle, redovito studiraju. Prosječno vrijeme nalaženja stabilnog posla mladih nakon diplome je pet godina. Prosječno! Pogotovo to vrijedi za sportaše, odnosno, nama je još teže. Teško je paralelno “gurati” fakultet i vrhunski sport, a oni koji uspiju, pojave se na tržištu rada tek pri kraju ili nakon kraja sportske karijere. To znači sa 28-30 ili nešto više godina i to je automatski problem. Ponovo si na početku. Još ako dolaziš iz “malog” sporta, koji nije profitabilan... Uz sve, jako mali broj fakulteta izlazi na ruku vrhunskim sportašima.

Nastaviti istim ritmom

Je li vam se bilo lako prebaciti na pojmove kao što su radno vrijeme, poslovne obveze?

- Imam radno vrijeme, od 9 do 17 sati. Ponekad i dulje, ha, ha. Sport mi je dosta pomogao zato što sport uči samodisciplini, nužnosti dobre organizacije pa tako nema toga što ne mogu.

Prepoznaju li vas u poslovnim razgovorima? Zvoni li im od nekud ime Martina Zubčić?

- Bilo je takvih slučajeva.

Koji su novi sportski ciljevi koje ste si zadali?

- Jako sam zadovoljna kako je ispalo na EP jer koliko god se dobro osjećam, posao je ipak druga stvar. Kada ste 8 sati dnevno na poslu, teško se nakon radnog dana natjerati na trening. Cilj za dalje je probati nastaviti ovim ritmom. Očito je to nešto što mogu, što mi je još uvijek gušt, pa ću vidjeti gdje će me to odvesti.

Brat me u pingiću dobije i lijevom rukom

Spomenuli ste sportsku obitelj, približite je malo.

- Otac Luka igrao je nogomet u Mladosti iz Pridrage. Mama Jadranka rekreativno je bila u rukometu, a brat Tomislav cijeli je život u stolnom tenisu.

Brat nije nepoznanica za sportsku javnost jer Tomislav Zubčić igrač je reprezentativnog ranga.

- Kad smo bili mali, znala sam i ja zaigrati stolni tenis, ali protiv njega igrati stvarno nije bilo zanimljivo. Dobio bi me začas, lijevom ruku. Njega, pak, nikad nije zaintrigirao taekwondo.

Svi se diče sportašima, a neki se nakon karijere nađu na ulici

Vi ste članica Upravnog vijeća Hrvatskog kluba olimpijaca, što ondje radite? Sa strane se čini da ste svi olimpijci neagresivni, ne dižete svoj glas snažnije, nema vas u sportskim tijelima...

- Mislim da je velik uspjeh što smo uspjeli iznjedriti projekt s naknadama za sportsku izvrsnost. To se radilo 3-4 olimpijska ciklusa. Ono što se stalno trudimo je malo bolje pozicionirati sport u hrvatskom društvu jer svima je drago, svi se diče nama sportašima, a hrvatski sportaši vrlo često nemaju uvjete za treninge, za otići na natjecanje ili se nakon karijere nađu na ulici.

Posao sam dobila preko natječaja, a još sam na probnom roku

Zaposleni ste, dakle, u Rimac Automobilima, otkud baš tamo, što radite?

- Asistentica sam direktora, a javila sam se natječaj. Vidjela oglas i to je to.

Kolika je bila konkurencija?

- Stvarno ne znam. Niti sam ikada pitala što je prevagnulo, zašto su se odlučili baš za mene. Još malo pa biti 6 mjeseci, još sam na probnom roku, tako da ću uskoro otkriti jesu li zadovoljni sa mnom ili ne.

U Rimac Automobilima raspolažete sa super brzim autima, kakvi ste vi što se brzina tiče?

- Trenutačno sam u potrazi za novim autom. Vozim još uvijek auto koji sam si prvi kupila, Ford Focus. Ima gotovo 10 godina. Prošla sam s njim sve živo, “ubila” sam ga lagano i već mi pomalo otkazuje.

Jeste li agresivna vozačica?

- Pa... moram priznati da...

U redu, odgovorili ste. Da!

- Jesam. Tražim novi, ali ne smijem baš pretjerati s kubikažom.

Linker
26. studeni 2024 09:25