Sandra Paović slavi zlato na Paraolimpijskim igrama u Riju
 Carlos Garcia Rawlins / REUTERS
TEŽAK PUT

ŽIVOTNA PRIČA SPORTSKE HEROINE Dva mjeseca nakon nesreće rekla je: 'Želim zlato na Paraolimpijskim igrama!'

Piše: Nikola PatkovićObjavljeno: 15. rujan 2016. 10:42

“Ja znam da sam najbolja. Ali, sve protivnice su mi puno pokretnije. Zato uvijek moram biti na 100 posto inspiracije, snage, raspoloženja, vještine, sigurnosti u sebe. I jesam. Rio, za nas, počinje 7. rujna ove godine. Očekujem zlato, ali naravno, svašta se može dogoditi. Ja sam favorit, no nikog ne podcjenjujem.”

Tako je u svibnju ove godine na stranicama Jutarnjeg lista zborila najbolja svjetska parastolnotenisačica u svojoj kategoriji Sandra Paović u životnoj ispovijesti koju je dala Dobroslavu Silobrčiću. Četiri mjeseca poslije Sandra je ostvarila svoj san i s Paraolimpijskih igara iz Rija u Hrvatsku se vraća s četvrtim ukupno, ali prvim stolnoteniskim, paraolimpijskim zlatom.

Bez šansi

Njemica Stephanie Grebe u finalu nije imala nikakve šanse protiv naše nadahnute junakinje koja stolni tenis igra tako da se ne pomiče s mjesta, a reket joj moraju vezati uz ruku da joj ne bi ispao iz nje. Sve to posljedica je stravične prometne nesreće koju je doživjela u siječnju 2009. nedaleko od Rouena u Normandiji zbog koje se danas kreće uz pomoć štaka ili malog specijalnog skutera.

Vozač automobila, ujedno i menadžer francuskog kluba za koji je Sandra tada igrala, u jednom je trenutku zaspao za volanom. S njima su bile još dvije igračice. Vidjevši kako će se automobil zabiti u kamion koji je vozio ispred njih, jedna je zavrištala, vozač se trgnuo, naglo skrenuo i automobil se počeo prevrtati dok nije završio u kanalu pokraj ceste. Umjesto u Poljskoj na polufinalu Lige prvakinja gdje su trebali otputovati avionom iz Pariza, Sandra, njezine suigračice i menadžer završili su bolnici. Ona je prošla najgore.

zagreb,170700
juniorska prvakinja u stolnom tenisu-sandra paovic
foto:drago sopta
Drago Sopta / CROPIX
Sandra Paović kao juniorka

“Mislila sam da sam neozlijeđena. No, za trenutak sam izgubila svijest. Onda sam otvorila oči, ništa me nije boljelo... Pokušala sam pomaknuti ruke, osjećala sam se kao da sam u vodi. Nisam ih mogla micati. Mislila sam da sam u šoku... Zatim sam osjetila da ne mogu pomaknuti vrat, glava mi je bila nakrivljena na staklu prozora auta. Kineskinja pokraj mene je urlala jer ju je boljelo rame koje se dislociralo. Pokušala sam pomaknuti nogu, ali to nije išlo... nisam je osjećala. Tad je nastao šok. Shvatila sam da sam ozlijedila kralježnicu. Uz to, imala sam problema s disanjem. Tako sam fragment po fragment spoznala što se dogodilo. Sve se to događalo u autu u grabi”, ispričala je Sandra u već spomenutoj ispovijesti.

Vijest o nesreći brzinom munje proširila se Hrvatskom, koja je strepila nad sudbinom naše tada, iza Tamare Boroš, drugorangirane stolnotenisačice, sudionice Olimpijskih igara u Pekingu šest mjeseci ranije, višestruke državne prvakinje, brončane u mješovitom paru s Rokom Tošićem na EP-u 2000. u Bremenu i ekipno srebrne s EP-a 2005. u Arhusu. Najteže je bilo njenim roditeljima Mariji i Miši, koje je vijest zatekla u njihovom obiteljskom domu u vukovarskom Borovu naselju.

Dani neizvjesnosti

- Prvu vijest o nesreći dobili smo od same Sandre. Ona je, naime, posudila mobitel od liječnika Hitne pomoći i nazvala nas dok su je gurali na nosilima. Samo mi je uspjela reći da je imala prometnu nesreću, a onda se na vijestima počelo govoriti da je životno ugrožena. Ne mogu vam opisati kako smo se osjećali u tim trenucima. Muž se istog trenutka spakirao i otputovao za Francusku, a ja sam stigla par dana poslije. Bilo nam je jako teško gledati je na aparatima, no imali smo vjeru da će se izvući, prisjetila se gospođa Marija tih teških dana kojih doduše u njihovoj obitelji, na žalost, nije nedostajalo, počevši od činjenice da su 1991. morali napustiti svoj Vukovar u koji su se vratili 2000. nakon prognaničkih dana u Čakovcu do toga da je i gospođa Marija preživjela dva moždana udara. No, gledati kćer u bolesničkoj postelji francuske bolnice ipak je bilo daleko najteže.

Vukovar, 140916. 
Marija i Miso Paovic roditelji stolno tenisacice Sandre Paovic zlatne paraolimpijke sa paraolimpijskih igara u Riju.Sandrini roditelji zive u Borovo Naselju kod Vukovara. Na fotografiji: Miso i Marija Paovic cuvaju Sandrinu uspomenu s olimpijskih igara u Pekingu.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX
Marija i Mišo Paović

- Meni su liječnici dopustili da budem uz nju 24 sata, što inače nije praksa. Čak tri puta doživio sam da su se linije na uređaju koji prikazuje otkucaje srca poravnale, a iz uređaja je izlazio onaj zlokobni zvuk jednoličnog pištanja. Tri puta bila je na rubu smrti i tri puta su je spasili. Hvala dragom Bogu, uspjela se izvući - kaže nam njezin otac Mišo.

Sandra je, naime, u toj nesreći najgore prošla. No, unatoč strahu i velikoj boli znala je da mora ostati mirna i budna. To i vrhunska reakcija francuske hitne pomoći čiji su je djelatnici iznimno oprezno izvukli kroz prorezani krov auta spasilo joj je život. Međutim, kralježnica je pretrpjela veliku štetu jer se kralježak pomaknuo, stisnuo leđnu moždinu i sve okolne živce. Operacija je trajala tri sata, no neizvjesnost je potrajala. Četiri tjedna disala je uz pomoć aparata i bila je potpuno nepokretna. Maštala je samo o tome da počne samostalno disati unatoč strašnim mislima koje su joj prolazile kroz glavu. A kada se i to dogodilo, san joj je bio prohodati. No, prvi je put nogu pomaknula tek nakon sedam tjedana. Iz tog vremena otac Mišo pamti jedan detalj koji će najbolje opisati Sandru i obilježiti njezin novi život.

- Bilo je to 2-3 mjeseca nakon nesreće. Gurao sam je u kolicima kroz bolnicu kada je kroz staklo u dvorani ugledala stolnoteniski stol. To je bila neopisiva sreća. Morao sam naći reket i pomoći joj da barem jednu lopticu prebaci preko mrežice. Već tada je počela govoriti kako će se vratiti sportu, kako joj je cilj osvojiti zlato na Paraolimpijskim igrama. Sada je taj cilj ostvarila, ali želim naglasiti da ovo zlato, osim Sandri i njenom timu, jednako pripada svakom radniku, umirovljeniku, branitelju, studentu, sportašu, umjetniku..., svakom čovjeku koji je izdvojio 5 kuna u velikoj nacionalnoj humanitarnoj akciji prikupljanja pomoći za Sandrino liječenje i oporavak. To je medalja svih ljudi koji su u tome pomogli i naša obitelj na tome im je vječno zahvalna - kazao je ponosni otac Mišo, koji ne skriva oduševljenje i činjenicom da je Sandri ostao još samo jedan ispit i diplomski rad na studiju Menadžmenta.

Veliko olakšanje

Kao što je i sama rekla, njezina priča je strašna, ali daje nadu. Sandra je pokazala nevjerojatnu hrabrost, volju i želju, bila je možda i nadljudski uporna na putu ka ostvarenju svojih snova. I zato danas slavi. Svoju sreću prvo je podijelila sa suprugom Danielom Lazovim, s kojim je u bračne vode uplovila prije dvije godine. Daniel je njezine pobjede u Riju pratio iz gledališta u svojim invalidskim kolicima, u kojima je završio 2006., kada je, tada kao perspektivni nogometaš iz Kumrovca, prilikom skoka na glavu u rijeku Sutlu zadobio ozljede zbog kojih je završio u kolicima. Tjelesni nedostatci spojili su ih na terapijama i danas su jedno drugome najveća podrška, a kako ističe Sandra, njihova ljubav je neizmjerna. Zahvaljujući Sandri u Riju se na POI prvi put slušala hrvatska himna, a ona je ušla u društvo naših dosadašnjih zlatnih paraolimpijaca Antonije Balek koja iz Pekinga ima zlata u bacanju kugle i koplja te Darka Kralja, zlatnog u bacanju kugle. Time je ujedinila titule svjetske, europske (2 puta) i olimpijske prvakinje, što i nije čudno s obzirom na to da već 2,5 godine ne zna za poraz u svojoj kategoriji, a suparnicu iz finala pobijedila je u svih 12 međusobnih mečeva.

Velika Gorica, 310816.
Zracna luka Zagreb.
Odlazak hrvatskih sportasa na Paraolimpijske igre u Riju.
Na fotografiji: Sandra Paovic, Daniel Lazov.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX
Sandra Paović i Daniel Lazov

- Ova medalja je za mene veliko olakšanje. Ja vam ne mogu objasniti razinu stresa koji sam proživljavala svih ovih dana. Što ako izgubim, a svi od mene očekuju pobjedu. To su pitanja koja moraš izbaciti iz glave. Cijeli turnir sam igrala oprezno, možda čak i preoprezno sve do finala, no u finalu sam uživala. Rekla sam si, pusti ruku, bolja si i jača si i to sam dokazala - izjavila je Sandra nakon meča, a potom se prisjetila i nesreće koja joj je preokrenula život.

- Nakon nesreće moj cilj je bio biti samostalna, o stolnom tenisu tada nisam niti razmišljala. Međutim, kada sam stala na noge, probala sam ponovo zaigrati i ispalo je najbolje što mogu. Nakon nesreće je cijela Hrvatska bila uz mene i pomogla mi je na sve moguće načine, a ovo zlato je bio način kako sam ja to željela vratiti - rekla je 33-godišnja sportašica koja nije zaboravila ni osobe koje su radile i još rade s njom poput trenerica Nataše Skočilović i Mirele Šikoronje, Nevena Cegnara...

Cegnar, naš nekadašnji izbornik, a danas trener u Austriji, gledao je sve Sandrine mečeve i čuo se s njom nakon finala. Iznimno je ponosan na nju, ali i zahvalan svima koji su se prije sedam godina odazvali pozivu njega, njegovih suradnika i prijatelja kako bi se Sandri pomoglo.

- Te dvije akcije u kojoj smo skupili novac za njezin oporavak bile su predivna priča i neizmjerno sam sretan zbog njezinog trolista zlatnih medalja i što je nastavila ono što je nesrećom naprasno prekinuto. Sretan sam što se nju prepoznalo kao osobu kojoj vrijedi pomoći, a ona je poslije kao izvanserijska osoba i sportašica to znala vratiti. Njezina priča može biti uzor i nada svim sportašima i drugim ljudima, osobito onima koji se nađu u istoj ili sličnoj situaciji, a ovo što joj se dogodilo zadnjih 7,5 godina možda zaslužuje još jedan, novi film - kazao je Cegnar, koji je posebno istaknuo Sandrin meč u grupi kada je od Ukrajinke Antonine Khodzinske u petom setu gubila 9:2, a onda ga okrenula u konačnu pobjedu.

- Pobijedila je u već izgubljenom meču i time pokazala iznimnu mentalnu, ali još više fizičku snagu i nevjerojatnu toleranciju na bol - rekao je bivši Sandrin trener.

Govor tijela

Mama i tata finale su gledali u obiteljskom domu, u društvu prijatelja. Gospođa Marija kaže da niti jednog trenutka nije dvojila u konačno slavlje.

Zagreb, 191209.
Pleso.
Dolazak stolnotenisacice Sandre Paovic koja je nesretno stradala i hoda na stakama.
Sandra je bila na rehabilitaciji u svicarskoj.
Na fotografiji: Press konferencija u vip-u-
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

- Više sam se bojala Ukrajinki, negoli Njemice. Nju je Sandra analizirala još dok se oporavljala. Meni je puno lakše kada gledam meč jer već po njezinu govoru tijela znam kako će završiti. Nije mi doduše ugodno vidjeti kada padne, što se ponekada dogodi, no ona me je uvjerila da straha nema, jer je naučila kako pasti na stražnjicu, a ne na primjerice kuk. Ponosna sam na nju. Bila bi svaka majka - istaknula je Sandrina mama, koja se sa suprugom Mišom sprema sljedeći tjedan put Zagreba na doček svojoj i hrvatskoj zlatnoj kćeri.

- Čuli smo se s njom nakon finala. Sretna je, ali nije bilo nekog velikog slavlja, jer se, unatoč velikoj boli koju ima nakon svakog meča ili treninga, morala pripremiti za četvrtak i prvi meč u paru s Mirjanom Lučić. Velika joj je želja i tu ostvariti sjajan rezultat, više zbog Mirjane, nego zbog sebe. Za slavlje će biti vremena - zaključila je Marija Paović.

Linker
24. studeni 2024 21:38