TAMO JE SVE KRENULO Kako je dečko s igrališta na Savici pokorio cijeli nogometni svijet

Nogometni put Marka Pjace počeo je kad je imao osam godina. Klinac s Borovja upisao se u nogometnu školu na obližnjoj Savici, NK ZET bio je izbor obitelji Pjaca. Prvi treneri u limačima i zagićima bili su mu Ivan Marinković i Dean Vraneš, kojima nije trebalo puno vremena da shvate kakav im je nebrušeni dragulj stigao u ruke. Već 1. rujna iduće, 2004. godine, Pjaca je registriran za Dinamo. Pet godina proveo je u Maksimiru, sve do 2009. i novog dolaska na Savicu.

- Vratio se kao stariji pionir, ali odmah je priključen meni u kadete. Na prvoj utakmici pokazao je potencijal za dva ranga više. Bio je vrhunski, na svakom treningu, na svakoj utakmici bio je odličan. I uvijek je imao fantastičan pristup. Sve je radio s guštom. Došao je iz Dinama u ZET, napravio dva koraka unatrag, ali u ZET-u se rehabilitirao, vratio si vjeru u nogomet. Za tih godinu dana što smo proveli zajedno, za njega imam samo riječi pohvale. Jako mi je drago što sam ga mogao trenirati i, prije svega, što sam ga upoznao kao osobu. Zanimao ga je samo rad, rad, rad i - nogomet! S 14 godina on je pokazivao karakteristike izlaznog juniora. Od prvog trenutka sam shvatio da je spreman za velike stvari - priča Dino Franičević, zagrebački trener pod čijim je vodstvom Pjaca odradio godinu dana u ZET-u.

Kako se Pjaca uopće odlučio vratiti u ZET?

- Bio je doma na Borovju, blizu igrališta ZET-a, tamo su bili i njegovi prijatelji iz kvarta.

Kako je to izgledalo na treninzima u to doba?

- Dao sam mu svu slobodu i s njim posebno radio neke stvari, jer se u toj dobi igrač voli zaigrati. Recimo onaj gol Celticu, kad je prodao lažnjak i zabio u drugu stranu, zbog njega sam bio jako sretan. Jer je kao klinac znao lupit lažnjak na lažnjak na lažnjak... Govorio sam mu “Marko, ne, nakon lažnjaka ide pas ili udarac”. Jako mi je drago zbog njega jer je jako pošten kvartovski dečko, kaj je odrasao u kvartovskom klubu, kaj je igrao u našem zagrebačkom Dinamu i napravio takvu karijeru - iskreno priča Franičević, i sam kvartovski dečko iz Trnja, koji je prošao nogometnu školu Dinama.

U tom pubertetskom dobu sigurno Pjaci nije lako pao odlazak iz Dinama i povratak u ZET?

- Otišao je na more i kasnije se priključio, ali sve je brzo nadoknadio. On jednostavno ima takve karakterne osobine da ga ne može ništa shrvati. Igrao je zajedno s dečkima koji su samo mogli sanjati o Dinamu, a on je s njima bio jednak i svima im je pomagao. Nikad nije sebe stavljao u prvi plan, nikad.

Koje su mu bile glavne prednosti u to vrijeme?

- Motorika nikad nije bila upitna, a imao je i lijevu i desnu nogu. Imao je i glavu. Ne mislim na udarac glavom, nego na to da je imao mozak za razmišljanje. I znao je, ono što je igračima najteže, prepoznati situaciju. Kad treba ići sto posto, kad treba umrtvit igru, kad prebacit stranu... To je sve znal.

Ronald Gorsic / CROPIX / CROPIX

Pubertetsko doba zna biti vrlo nezgodno. Pjacu nije ‘prebacilo’?

- Ma kakvi, a to sve proizlazi iz obitelji, jer imao je normalne roditelje. Nikad nije napravio nijedan eksces. Ali, ne voli gubit! Njemu je isto bilo jel’ igra protiv prvoligaša, petoligaša, u svojoj kategoriji, starijoj kategoriji... U jednom trenutku me podsjetio na Dražen Petrovića jer je uvijek htio još, nikad mu nije bilo dosta. I kad ima 20 udaraca prema golu, on hoće 25. Ne sjećam se da sam vidio nekog takvog nogometaša - zaključio je Franičević.