FORMULA USPJEHA Čilić je u Goranu dobio fanatika koji sve ponavlja 5000 puta

Prije točno godinu dana netko mu je ugasio svjetlo. Tog 10. rujna 2013., kada je hrvatski tenis na Plesu dočekao juniorsku pobjednicu US Opena Anu Konjuh, njega nitko nije ni primijetio. Tridesetak ljudi iz medija sjatilo se oko nove hrvatske teniske primadone, ali dečka koji je ušao na stražnja vrata, kroz “ulaz za poslugu”, nisu vidjeli.

S majkom Koviljkom pod rukom, Marin Čilić otišao je na meč koji nikada nije trebao igrati. U Londonu ga je čekalo suđenje, a jedini je zločin u toj priči počinila krvožedna Međunarodna teniska federacija (ITF) koja je na silu htjela veliku ribu, pa makar uhvatili i nevinog čovjeka. Danas, kada je priča o pozivitnom dopinškom testu samo ružna uspomena, cijeli svijet o Marinu Čiliću govori kao o jednom od omiljenih igrača na ATP Touru.

- I tada sam vjerovao Marinu i danas mu vjerujem. Možda je bio malo bedast i neoprezan, ali sigurno nije napravio nešto namjerno.

Riječi su to Rogera Federera, najtrofejnijeg tenisača svih vremena, u prvom medijskom istupu nakon poraza od Marina Čilića u polufinalu US Opena. I to je najbolja potvrda imidža “nice guy Marina”, momka koji će nakon odlaska Rogera Federera sigurno biti u najužoj konkurenciji za nagradu Stefana Edberga za najvećeg gospodina na ATP Touru.

Međutim, kada je nepravedno bačen u tamnicu u kojoj se nikada nije smio naći, Čilić je donio i ključnu odluku za svoju karijeru. Što te ne ubije, ojača te, postala je njegova nova deviza. Sretan što je dobio novu priliku, ranije nego što su krvnici iz ITF-a zamislili, Čilić je dobio i novi elan.

S Goranom Ivaniševićem napravio je pravi, jedini logičan potez. Goran je uvijek bio tu, kao prijatelj i savjetnik, trening partner ili psiholog. Započeli su suradnju baš u najtežem periodu u Čilićevoj karijeri i napravili čudo. Jer finale Grand Slama, na način na koji je do njega došao dečko koji nikako nije uspijevao probiti led na velikim turnirima, samo 11 mjeseci nakon što je dobio dozvolu za povratak na teniske terene, doista jest čudesan pothvat. I zato danas cijeli svijet zanima Goranova tajna formula, njegov “know how” koji je ulio u Međugorca.

Jutarnji list imao je priliku svjedočiti dijelu priprema Gorana i Marina u Umagu za novu sezonu. Uz sparing partnera Tonija Androića i kondicijskog stručnjaka Slavena Hrvoja, tjedan dana su potkraj studenoga u Istri, netom prije odlaska u Australiju, radili spartanski. Na jednom od treninga, koji je Goran bazirao oko napretka na voleju, Čiliću je ponovio ovo:

- To, to radimo, to ‘oću vidit’. Sada ćemo to ponovit’ pet ‘iljada puta ako treba. Samo tako možeš napredovat’.

Iscrpljući, troipolsatni trening sadržavao je toliko drilova da vrhunski tenisač poput Čilića, na kraju određenih vježbi izdržljivosti, gotovo da nije mogao stajati na nogama. Niz sprintova uklopljenih u vježbe s reketom, uglavnom bazične, jednostavne, ali vraški naporne, cijedile su iz Marina zadnju kap znoja iako je umaški studeni dan bio sve samo ne vruć.

Za ljubitelje bajki i čarobnih štapića to je možda razočaranje, ali Čilić je u Ivaniševiću prije svega dobio fanatičnog radnika. Naravno, njegova karizma, znanje i iskustvo neprocjenjivi su za Marina. I polufinalna trenerska postava na US Openu ( Ivanišević vs Edberg i Chang vs Becker) dokazuje koliko bivši veliki igrači znače današnjim asovima. No, velika Goranova kvaliteta, svakodnevna predanost treningu i sposobnost da na terenu provodi sate i sate, bez obzira na to igrao s Čilićem ili početnikom koji tek treba teniski prohodati, iznenađenje je za sve koji ga ne poznaju dovoljno dobro.

Naravno, njegova zarazna osobnost, koja mu u bilo kojem dijelu svijeta donosi status superzvijezde, razlog je zbog kojeg će i Grand Slam finalist i početnik u njega gledati kao u božanstvo. Pošalicom, savjetom ili bezopasnom psovkom Goran je spreman u trenutku hipnotizirati sugovornika, a to je kvaliteta koja se ne uči, već se s njome rađa. Kao što je u Wimbledonu 2001. stvari odradio na svoj, poseban način, kao što su njegov govor i posveta Draženu ostali među najemotivnijim trenucima u bogatoj wimbledonskoj povijesti, tako bi i priča o njemu i Čiliću mogla izrasti u bajku koju ćemo pričati djeci. Svi elementi su tu: zločesti negativac (ITF), dobričina od glavnog lika (Čilić) i njegov superheroj (Ivanišević). Samo, djeco, ne zaboravite Goranov savjet: dobre stvari ponovite barem pet ‘iljada puta.