ON JE IVANIŠEVIĆU ZADAO JEDAN OD NAJTEŽIH UDARACA: ‘Tenis mi je uvijek bio veliki izvor patnje’

Andre Agassi (46), jedan od najboljih tenisača u povijesti bijelog sporta, uoči svoga prvog dolaska u Hrvatsku, gdje će u Umagu 16. srpnja igrati ekshibicijski meč s Goranom Ivaniševićem, potpuno otvoreno govori o privatnom životu te otkriva zašto je počeo igrati tenis

Za manje od dva mjeseca, u subotu 16. srpnja, ATP stadion u Umagu na jednu će se večer pretvoriti u škrinjicu teniske povijesti. Kao uvod u 27. izdanje Konzum Croatia Opena, ekshibicijski meč pred oko 4500 gledatelja odigrat će Andre Agassi i Goran Ivanišević.

Bivši broj jedan i broj dva svjetske ljestvice, vlasnici ukupno devet Grand Slam naslova, 19 velikih finala, tri olimpijske medalje i 1469 ATP pobjeda, odmjerit će snage 24 godine nakon nezaboravnog finala Wimbledona, u kojem je slavio Agassi.

Istovremeno, bit će to 15. obljetnica Goranove pobjede na Wimbledonu kao jednog od najvećih uspjeha hrvatskog sporta uopće. Još jedan povod za sudar starih fakina, igrača koji su svojim karakterima obilježili cijelu jednu tenisku epohu i čijim mečevima nikada nije nedostajalo začina. U najkraćem, na jednom će se mjestu komprimirati previše jakih uspomena da uvod u umaški turnir ne bude dojmljiv i spektakularan.

Uoči njegova dolaska u Hrvatsku, Nedjeljni Jutarnji ekskluzivno je u Las Vegasu razgovarao s Andreom Agassijem. Amerikanac kojeg je Tennis Channel prije nekoliko godina proglasio jednim od deset najvećih igrača svih vremena nije baš čest gost na ekshibicijskim mečevima. Zbog toga će hrvatska publika imati jedinstvenu priliku upoznati njegov šarm te ponovno vidjeti na djelu reterne, dvoručni bekhend i sve ostale adute koji su ga učinili legendom.

Jeste li kad bili u Hrvatskoj?

- Ne, ovo će mi biti prvi put. Kada pomislim na Hrvatsku, imam dvije asocijacije - prekrasni ljudi i wimbledonski pobjednik!

Taj pobjednik bit će vam 16. srpnja s druge strane mreže. Što možemo očekivati od ekshibicije s Goranom Ivaniševićem, samo dobru zabavu ili pravi natjecateljski meč?

- Haha, imat ćemo mali party na kojem ću ja biti njegov gost, ali teško je prognozirati u kojem bi to smjeru moglo krenuti. Goran i ja smo nepredvidivi. Čak i kad igramo danas, kada više nismo profesionalci, ne možete reći kako će izgledati naš meč.

Što vam prvo padne na pamet kada se sjetite vašeg finala Wimbledona iz 1992.?

- Svega se sjećam jako jasno. Bio je to moj prvi Grand Slam naslov, i u trenutku kada sam ga osvojio preplavio me osjećaj velikog olakšanja jer sam napokon uspio. Također se sjećam da je Goran bio iskreno sretan zbog mene, iako je izgubio u petom setu. Već tada je bio uzdanica cijele Hrvatske, na turniru je igrao sjajno i bio je favorit, ali na kraju mi je srdačno čestitao na pobjedi.

U vašoj autobiografiji “Open“ napisali ste da mrzite tenis. Je li se to u međuvremenu promijenilo?

- Napisao sam to na prvoj stranici, a onda sam se kroz knjigu stalno vraćao na tu tvrdnju i pokušao predočiti kako je izgledala evolucija osjećaja prema tenisu u mojoj glavi. S vremenom sam razvio neku vrstu osjećaja naizmjenične ljubavi i mržnje. Tek 2004. godine, kada sam još uvijek bio među najboljima na svijetu, prvi put sam riješio sâm sa sobom prave razloge zbog kojih igram tenis. Nakon godina i godina emocionalne patnje, to mi je puno značilo, jer nikada zapravo nisam bio potpuno čist u glavi spram toga.

Otkrili ste da su glavni razlog tog dijela mržnje bili bolovi u leđima, no jesu li vas počeli smetati i medijski pritisak i zasićenost obavezama?

- Moj odnos prema tenisu zapravo se svodio na animozitet prema njemu. Tenis nikada nije bio moj izbor, nego izbor mojeg oca. Počevši od akademije koju sam mrzio iz dna duše, do natjecanja među profesionalcima. U trenucima pobjeđivanja sve je bolje, ali kada stignu porazi, na površinu izbijaju pravi osjećaji. Kada ste javna osoba, stalno prisutna u medijima, to vas podsjeća i na dobre stvari, kao što su uspjeh, lagodni stil života i razmišljanja o tome što možete pružiti svojoj obitelji. Ništa od toga, međutim, nije promijenilo moj vlastiti doživljaj sama sebe. A on je stalno pojačavao osjećaj odvojenosti od tenisa.

U kakvom su vam stanju leđa danas?

- OK su, iako kada igram malo jače, sljedeći dan ih puno jače osjećam. Gurao sam svoje tijelo koliko god sam mogao, i danas plaćam račun zbog toga.

Volite li gledati tenis sa Steffi i djecom?

- Steffi ga ne gleda koliko ja, a Jaden i Jaz su uglavnom zaokupljeni drugim obavezama, tenis im nije previše zanimljiv. Što se mene tiče, uživam gledati mečeve, pogotovo kada više ne postoji pritisak da sam dio svega toga.

Jeste li ikada razmišljali o trenerskoj karijeri?

- Ne, jer trenerski posao zahtijeva preveliku predanost i sa sobom nosi previše obaveza i odgovornosti. Za mene to nikada nije bila opcija.

Zbog čega je, prema vašem mišljenju, Novak Đoković trenutačno toliko dominantan?

- On je nedvojbeno jedan od najvećih igrača u povijesti. Nakon ove sezone mogao bi čak biti smatran i dosad najboljim. Oduvijek je bio fantastičan obrambeni igrač, a u protekle dvije sezone naučio je i kako diktirati poen, prijeći iz obrane u napad. Kada spojite te dvije komponente, dobili ste pobjedničku formulu za bilo kojeg suparnika.

Prošle godine prognozirali ste da će osvojiti kalendarski Grand Slam i na kraju je ostao samo bez Roland Garrosa…

- Čini mi se da sada u Parizu ima još veće izglede nego prošle godine. Taj turnir mu je iznimno važan, a ako uzmete u obzir da je olimpijska godina, kalendar je težak i svi igrači osjećaju dodatni pritisak, onda Novakovi izgledi dodatno rastu. Za mene je najveći favorit. Uostalom, proteklih mjeseci odvojio se od ostalih igrača više nego ikada prije.

Podsjeća li vas Đokovićev tenis na vaš stil igre?

- Možda, samo moj stil plus puno, puno više od toga! U njegovoj igri sebe vidim jedino u činjenici da može napasti lopticu vrlo rano, s puno kontrole i agresije, a to je način na koji sam i ja igrao. Novakov tenis je puno više: način na koji se kreće, obrambene vještine, snažna glava… Vrlo je pozitivan na terenu, bori se cijelo vrijeme i ne popušta. Sve su to razlozi zbog kojih se moja igra ne može uspoređivati s njegovom razinom.

Roger Federer je upravo otkazao Roland Garros. Gasi li se polako njegov san da osvoji još jedan Grand Slam naslov?

- Već je toliko puta demantirao moja predviđanja i zbog toga mu uvijek dajem izglede, no očito je da će to iz turnira u turnir biti sve kompliciranije. Previše je znakova koji upućuju na to da mu postaje teško držati ovu razinu. Bio je zdrav samo u Australiji, nakon toga su počela izbivanja zbog ozljeda. Sezona je već previše poremećena i ne vjerujem da nakon otkazivanja Roland Garrosa može biti potpuno spreman za Wimbledon. U pitanju je samo nekoliko tjedana. Opet, sve ovisi o njegovom tijelu - ako misli da može biti zdrav i igrati, onda ima izgleda, ali jasno je da mu je sve teže.

Je li vam od mladih igrača na ATP Touru netko posebno zapeo za oko?

- Od tinejdžera sam uspio vidjeti samo nekoliko njih, a od onih malo starijih najviše mi se dopada Dominic Thiem. Prošle i ove sezone pokazao je da ima mnogo potencijala.

Borna Ćorić, najbolji tinejdžer u Top 50?

- Nažalost, nisam ga još uspio dovoljno pogledati, uglavnom pratim samo mečeve koji su na televiziji.

Ali zato ste igrali protiv Ive Karlovića, najstarijeg igrača u Top 100, i osjetili njegove servise. U međuvremenu je postao najuspješniji server svih vremena.

- Da, koliko mu je ono godina?

37.

- Nevjerojatno! Mislim da može nastaviti tako sve dok se njegovo tijelo ne slomi, a meni je čudesno da mu koljena s tom visinom ne predstavljaju puno veći problem. Postoji golema razlika između igrača parova koji se natječu preko 40. godine, kao što je, primjerice, Daniel Nestor, i igrača u singlu. U parovima imate mnogo načina i prednosti koje vas mogu zadržati na vrhu, lakše je ostati fit. Karlović je fenomen jer nitko ne igra kao on. Sve dok je na Touru, sa svojim servisom će skupljati pobjede i odvesti tu karijeru dalje nego što bi mogla normalna osoba. Bio bih iznenađen ako na ovaj način ne nastavi do 40. godine.

Hrvati su vrlo ponosni na osvajanje Davis Cupa 2005. Sjećate li se meča protiv Ivana Ljubičića u prvom kolu u Carsonu?

- Da, da, sjećam se. Nažalost. Patrick McEnroe bio nam je kapetan i rekao sam mu da ću se odazvati samo pod jednim uvjetom - da imamo čim brži teren. Na kraju je ispalo obrnuto, bio je to najsporiji teren na kojem sam ikad igrao. A Ljubičić je bio jedan od najtežih suparnika koje možete imati na takvoj podlozi. Servisi su mu se odbijali vrlo nezgodno, spinovi su me izluđivali. Od prvog dana, kada sam osjetio teren, davao sam si malo izgleda za taj meč. Možda nisam ni trebao igrati.

Amerikanci trenutačno nemaju igrača u Top 10. Može li John Isner ili netko od nadolazećih igrača to uskoro promijeniti?

- Nadam se da može. Još nisam uživo vidio sve mladiće koji stižu, ali čujem mnogo pozitivnih stvari, pogotovo o jednom junioru dvometrašu, za kojega kažu da ima bombu od servisa (Reilly Opelka, nap. a.). Sada je još teško prognozirati tko bi mogao najdalje dogurati, ali očekujem da će Amerika uskoro ponovno imati igrača u svjetskom vrhu.

U usporedbi s vašim vremenom, nedostaje li tenisu karizmatičnih igrača?

- Ne znam, ovisi što se podrazumijeva pod opisom “karizmatičan”. Istina je da ljudi stalno govore o tome, uspoređuju generacije i osobnosti. Morate znati da je u moje doba, ili još više u doba Johna McEnroea i Jimmyja Connorsa, bilo gotovo poželjno da na terenu budete seronja. Danas su stvari malo drugačije, ali to ne znači da nedostaje zanimljivih likova. Kada vidite vatru u Nadalu, njegovu predanost i strast, to je odlična stvar za tenis. Federer uvijek izgleda kao da mu je sve lako i jednostavno, fascinantno je koliko truda ulaže u svoju igru. Nitko od njih ne može si priuštiti distrakcije jer je današnja razina na Touru takva da će ih to odmah koštati rezultata.

Ove godine navršava se 20. obljetnica vaše zlatne olimpijske medalje. Kojih se trenutaka najviše sjećate iz Atlante?

- Stajanje na podiju i primanje medalje trenutak je koji nikada neću zaboraviti. To je onaj osjećaj kada postaješ dio vječnosti. Sjećam se da sam skoro izgubio u četvrtfinalu, Wayne Ferreira je servirao za meč i u tom trenutku je medalja izgledala nedohvatljivo. Ipak, osvojio sam zlato, i na to sam najponosniji.

Gdje biste ga smjestili u odnosu na vaših osam Grand Slam naslova?

- Olimpijsko zlato za mene je najveći uspjeh. Imate jednu priliku svake četiri godine, za razliku od Grand Slama, kojih je četiri samo u jednoj godini. U tom ciklusu mnogo je teškoća koje treba izdržati i do vrha stižu samo oni koji ih uspiju sve nadvladati.

Vaša generacija u tenisu će ostati upamćena kao jedna od najživopisnijih. S kojim biste se bivšim suparnikom danas najradije htjeli napiti?

- Piti i razgovarati o dobrim, starim vremenima? (smijeh) Dobro pitanje, vjerojatno s Patrickom Rafterom.

Zašto s njime?

- Jer smo imali toliko velikih mečeva, i na terenu je uvijek uspijevao ostati profesionalac i džentlmen. Baš me zanima kako je doživio druge ljude oko nas, natjecatelje, igru, mene. Cijenio bih svako njegovo mišljenje...