Haas: 'Kao i cijeli teniski svijet, i ja sam 2001. navijao za Ivaniševića'

Najstariji je tenisač u najboljih 100, a drži 12. mjesto na svijetu. Da ga prvi put vidite i nemate pojma koliko mu je godina, ništa vam ne bi otkrilo da će 3. travnja puhati u 36 svjećica na rođendanskoj torti. Isklesan poput teniskog Apolona i motiviran kao junior koji se tek probija, Tommy Haas ima visoke ciljeve. Jedan od njih je i plasman na ATP Finale u Londonu.

Nadal je premoćan

- To je dugoročni cilj, morate si postaviti nešto za što radite. Imam novi tim (trener Alexander Waske, op. a.) koji je jako motiviran i koji mene motivira, što je jako važno. Ipak, prvi je cilj ostati zdrav i trenirati u kontinuitetu. Samo ću tako dobiti još koju priliku za rezultate na velikim turnirima - započinje Nijemac.

Žalosti li vas ili vam laska titula najboljeg igrača koji nikada nije osvojio Grand Slam turnir?

- Pomalo i jedno i drugo. Na žalost, u periodu kada sam igrao tenis karijere, dogodile su mi se stvari koje su me unazadile. Ne mislim pritom samo na prometnu nesreću roditelja, zbog koje nisam igrao šest tjedana i propustio Wimbledon, nego i na dvije operacije ramena zbog kojih me nije bilo 15-16 mjeseci. Ponosan sam na karijeru, ali realnost je da ću danas teško doći do Grand Slam naslova, što je san svakog djeteta kada počne igrati.

Prošle godine ste igrali četvrtfinale Roland Garrosa. Zašto onda kažete da su vam šanse za veliki naslov male?

- Igrao sam i imao prilike u drugom setu protiv Đokovića, nisam ih iskoristio i izgubio sam 0-3. Slično se dogodilo u osmini finala Wimbledona. Za Grand Slam naslov moraš pobijediti najbolje i to na tri dobivena seta. Eto, da sam dobio Đokovića u Parizu, kao što sam ga ranije u godini pobijedio u Miamiju, u polufinalu bih išao na Nadala. Pobijediti njega na zemlji na tri dobivena seta... To fizički ne mogu ostvariti. Da se Grand Slamovi igraju na dva dobivena seta, onda bih imao šanse, ovako je teško probiti tu dominaciju na samom vrhu.

Kako je onda to uspjelo Wawrinki na Australian Openu?

- Treba mu se pokloniti do poda. Vjerojatno je sada, sa 28 godina, na vrhuncu. Trenirao je jako puno, sjajno je spreman i ima sjajnog trenera u Normanu, bivšem velikom igraču. Trenutačno je jedan od najboljih igrača na svijetu, a i imao je sreće u finalu jer Nadal nije bio - Nadal. Ali, to je to što se mora dogoditi, sjajna forma i malo sreće. To je sjajna stvar za tenis.

Živite s generacijom Federera, Nadala, Đokovića, a osjetili ste i Samprasa i društvo, pa Roddicka, Ferrera, Hewitta... Koja je od tih generacija bila najjača?

- Sve se promijenilo i zato je nemoguće usporediti. Danas je fizička priprema puno važnija, a poeni naporniji, trebaš puno više raditi da bi ga završio. Onda je bilo dovoljno da imaš malo talenta i već si bio dobar, jer su podloge bile brže.

Becker i Đoković

Kakve su vam uspomene na mečeve s hrvatskim igračima?

- Žao mi je što nikad nisam igrao s Goranom, ali uvijek sam ga volio gledati. Dobro se sjećam finala Wimbledona 2001. Navijao sam za njega, kao, uostalom, i gotovo cijeli teniski svijet. Imao sam sjajnih mečeva s Ivanom Ljubičićem i Marijem Ančićem, za kojeg je velika šteta što mu je mononukleoza uništila karijeru. Danas imate Marina Čilića i Ivana Dodiga, a vidio sam ovdje i mlađe igrače. Sve vaše tenisače karakterizira pravi, borbeni pristup koji osobno jako cijenim.

Biste li uzeli Borisa Beckera za svog trenera?

- Bio mi je idol dok sam bio klinac, putovali smo zajedno u Davis Cup reprezentaciji. Ne znam bih li ga angažirao za trenera, ali mi je jako drago da ga ponovno vidim na Touru, a i njemu je to dobro došlo. Sada će se napokon moći koncentrirati na jednu stvar u životu.