Budući da meč nije bio pokriven s TV-kamerama, o njemu se može govoriti isključivo na bazi internetske statistike. Nakon što je Dodig, koji je propustio Davis Cup gostovanje kod Argentine zbog problema s leđima, ali se očigledno oporavio, projurio prvim setom, prava borba počela se voditi u drugom.
Ljubičić je u prvom gemu spasio dvije break-lopte, a u drugom je propustio tri-break lopte za vodstvo 2-0. Dodig mu je oduzeo servis u poveo s 2-1 uz prednost breaka. Tada je uslijedio zadnji trzaj legendarnog hrvatskog tenisača i sportaša, koji je vratio break i poveo s 3-2, no do kraja meča nije osvojio niti jedan gem.
Statistika je ovom prilikom uistinu manje bitna, ali, reda radi, spomenimo da je Ljubičić zabio tri asa i ubacio samo 40% prvih servisa, što je uveliko utjecalo na čak šest Dodigovih breakova u meču.
Bio je ovo četvrti susret dvojice Ivana. Ljubičić je dobio prva dva, Dodig je slavio lani u Zagrebu na putu do svog ATP prvijenca, a sada je ispratio Ljubičića u mirovinu.
- Danas su mi misli bile svugdje samo ne na terenu. Bio je ovo težak dan za mene, kako na samom terenu, tako i izvan njega - rekao je nakon meča, na konferenciji za novinare, Ivan Ljubičić.
Nakon meča hrvatski je tenisač sjeo na svoju klupu i u tom trenutku više nije mogao suspregnuti suze. - Ovdje je stvarno sve započelo za mene. Tu sam 1999. godine odigrao prvi veliki turnir, prošao kvalifikacije, kasnije pobijedio Medvjedeva i Kafeljnikova. Izabrao sam jedino pravo mjesto za oproštaj.
Inače, na prigodnoj svečanosti nakon meča na terenu su se Ljubičiću priključili direktor turnira Željko Franulović, te predsjednik ATP-a Brad Drewett da bi mu uručili pripremljena priznanja.
ATP Monte Carlo, 1. kolo:
Dodig – Ljubičić 6-0, 6-3
Davis Cup, olimpijska bronca s Ančićem, 3. mjesto, te naslov u Indian Wellsu
- Želim sve što mogu riješiti prije početka turnira. A toga ima puno.Eto, jučer sam dao intervjue za CNN, Al Jazeeru, ESPN i New York Times. Iskreno, malo sam iznenađen.
Koliko ga vole i cijene, možda je najveći primjer Riccardo Piatti, koji nam je jednom, skupini hrvatskih novinara, u pariškom Bercyju rekao, “vidio sam nešto u tom malom. Imao je rupe u tenisicama i to me također privuklo”. I kad su počeli, do kraja - nije bilo rastanka. Ni onda kad je zvao otac Novaka Đokovića. Jedini je uvjet bio da Novak bude jedini. Nije razmišljao. Odgovor je bio - ne.
- Jedini me pokušao odgovoriti. Supruga Aida nije, roditelji nisu, jedino je Riccardo govorio, “stani, jesi li dobro razmislio, možda bi ipak mogao”. Jednostavno, trebao sam ići u Indian Wells i Miami bez Aide i djece.
Postoje odlasci koji se dogode jer se jednostavno ne želiš ujutro ustati i otići na trening. Andre Agassi je nešto pisao o tome, Pete Sampras također. Mislim čak i Goran Ivanišević. Glava hoće, noge neće? Ili je jednostavno želja nestala...
- Trening mi nije bio problem, zapravo, jako sam dobro trenirao. I osjećao loptu. Čak sam taj dan, kad sam shvatio da to više nije to, odradio trosatni trening.
Pretpostavljam da je prvo rekao Aidi,Riccardu, obitelji, a iz igračkih krugova trojica su dobila prednost.
- Rekao sam Rogeru Federeru, Mariju Ančuću i Marinu Čiliću.
Kompletna obitelj Ljubičić bit će ovih dana u Monte Carlu. Realnost govori da će to biti jedan, samo jedan meč. Ali tko kaže da mora biti tako? Goran je na oproštaju od Wimbledona igrao tri. Dobio je središnji teren za Mihaila Južnjeg, dvicu za Talijana Filippa Volandrija koji je imao 2:1 u setovima i danas se užasnem kad na tako nešto pomislim, da bi se oprostio na centru protiv Lleytona Hewitta.
Monte Carlo kreće u nedjelju, ždrijeb je u subotu.
- Kad bih mogao birati, izabrao bih Čilu, bilo bi zgodno igrati s Marinom.
Sad kad će reketi u podrum, dotakli smo se novog života Ivana Ljubičića. Života izvan tenisa.
- Imam puno ideja, to je jedino što bih sad mogao reći. Ima nekih ponuda, poluponuda kako ih volim zvati. Čak i nešto u medijima.
Znači, stigla je konkurencija. No, nema straha...
- Ne, nije kod nas. Ideja oko komentiranja Roland Garrosa i Wimbledona.
ATP Tour ostaje kao nekakva mogućnost, šest je godina bio u Vijeću igrača, uskoro će opet izbori. Sve ostalo odlučuje šef, a šef je Australac Brade Drewitt, nekad skroman tenisač, danas uspješan CEO.
- I on izgleda ima neke ideje, najavio mi je razgovor kad prođe Monte Carlo.
Sjetili smo se i jednog prethodnog razgovora. Nikad nisam vjerovao da će Ivan Ljubičić doći toliko daleko, toliko visoko. Utješio me...
- A što misliš da ja jesam? Goran je bio drugi na svijetu i to je nekako bilo nerealno, tko bi razmišljao da bi mogao ponoviti njegovu karijeru. Ali prvih 100, to je zvučalo sjajno. Nakon Gorana i Gorana. Goran je izgledao nekako imaginarno. I nestvarno.
Ali prvih 100. Sad kad govori o tim vremenima...
- Vjerojatno sam pomogao mnogim našim dečkima.Marin je, mislim, prerano došao u Top 10. I nije se ugodno osjećao u svojoj koži.
Recimo da je to bila nekakva sumnja “pripadam li ja tamo?”
- Za sve treba vremena. I meni je trebalo vremena. Ako je tada i sumnjao, sad je u boljoj poziciji, sad ne sumnja. Zna da njegov tenis nije za 25. mjesto. Marin je vrlo analitičan, uvjeren sam da će opet biti u Top 10, možda osvojiti Grand Slam naslov.
Ivan i danas tvrdi da mu je prvi naslov možda došao prerano. Naslov u Lyonu.
- Dobro me to lupilo. Meni je to došlo malo prerano, trebalo je vremena da bih to prihvatio.
Ako mu nešto smeta, onda su to rezultati na Grand Slam turnirima. Polufinale Roland Garrosa kao najveći rezultat. I puno poraza na startu.
- Tek kad sam fizički počeo raditi sa Sosom, krenulo je bolje i drukčije.
Karijera koju bi mnogi kupili, a uglavnom malobrojni uživali bez da su morali plati. Nikad nije želio izdvojiti jedan detalj...
- Jednostavno ne mogu, puno sam se puta sudario s tim pitanjem. Četiri najveća su svakako Davis Cup, olimpijska bronca s Ančićem, 3. mjesto na svijetu te naslov u Indian Wellsu. Ima tu još nešto.
I nešto što nije izravno vezano za igru.
- Šest godina bio sam predstavnik igrača u Vijeću. Predstavljao sam igrače, mogao sam osjetiti koliko mi znače te godine i komplimenti igrača.
Najneugodniji i najugodniji, ili ako tako hoćete, najlakši protivnik?
- Davida Ferera dobio sam u Rimu kad smo prvi put igrali. I više nikad. Odlično reternira, sve može istrčati. Dobro, tu je svakako i Roger Federer, ali to ne treba pretjerano naglašavati.
Najbolji na Touru je...
- Roger, Thomas Johansson, supruge su nam u odličnim odnosima, što nije nimalo nevažno, pa Marin, Goran Ivanišević.
Mnogi su ostali iznenađeni izborom posljednjeg turnira u karijeri Ivana Ljubičića. Zašto baš Monte Carlo?
- Ima razloga. U Monte Carlu ću najvjerojatnije ostati živjeti, tu sam se uvijek osjećao kao kod kuće. Tu sam napravio prvi veliki rezultat.
Priča o Zagreb Indoorsu i(li) Umagu nikad nije bila dovoljno ozbiljna. Ne zato što Ljubo nije želio birati, iako će tako možda izgledati.
- Ne, nikako. Uoči Zagreb Indoorsa najavio sam Branku Horvatu da je ovo posljednji. On je to znao. I zato nam je obojici žao što nisam napravio bolji rezultat. O Umagu nisam razmišljao jer nisam mislio igrati toliko dugo, iako znam da bi Vanja Božičković to želio. No, moj je plan bio oprostiti se na Roland Garrosu.
I priča za kraj. Davis Cup rapsodija koja je krenula s Amerikancima. Koji su vratili Andrea Agassija zbog straha od Hrvata. “Jedna velika pobjeda u gostima”, kako mi je tada govorio Ivanišević.
- Ne mogu se sjetiti svakog detalja, ali nakon Amerikanaca smo znali da možemo. Čekali smo Rumunje u Splitu, a kad si u polufinalu, onda se stvarno sve može. I u drugom dijelu ždrijeba nam se dobro otvarala Slovačka. Bilo je godina kad nisam bio dovoljno dobar igrati pet setova, imao sam i nekakav mentalni blok, ali to je bila godina u kojoj sam mogao sve. Godina snova u kojoj sam vjerovao da mogu biti broj 1, osvojiti Davis Cup, pa i 7 Grand Slam turnira da ih je bilo 7 u godini.
Federera vidi najvećim svih vremena, ne samo zato što su veliki prijatelji.
- Možda bi Nadal ili Đoković mogli osvojiti više Grand Slam naslova, ali to je najveći, ne i jedini kriterij. Kad sve zbrojimo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....