Navigiranje kroz životopis Dejana Vojnovića, bivšeg sprintera koji dugi niz godina radi kao kondicijski trener, navodi na misao da 45-godišnji Splićanin živi za izazove. Bio je vrhunski atletičar, okušao se u pustolovini zvanoj bob, radio s velikim imenima WTA i ATP Toura, a k tome je i jedan od petorice hrvatskih sportaša koji su nastupili i na Ljetnim i na Zimskim olimpijskim igrama.

Otkad je završio aktivnu karijeru, Vojnović se posvetio radu s vrhunskim tenisačicama i tenisačima, pa je tako između ostalih, brinuo o fizičkoj pripremi Dinare Safine, Dominike Cibulkove, Jelene Janković, Marcosa Baghdatisa te Miomira Kecmanovića, koji mu je bio najrecentniji angažman. Razgovarali smo u trenutku dok se pripremao za odlazak u SAD, gdje će se pridružiti timu jednog od najtalentiranijih mladih tenisača Brandona Nakashime. Devetnaestogodišnjak iz Kalifornije trenutačno je 145. na svijetu, a u društvu tinejdžera, odmah ispod "wunderkindova" Sinnera, Musettija i Alcaraza.

- On je već krenuo s pripremama dok sam ja bio u procesu rješavanja radne vize. Bude li sve teklo prema planu, trebao bih s njime otići na prvi Masters turnir u Miami. Iako su vremena i dalje takva da čovjek ne može ništa planirati dugoročno - kaže Vojnović.

Protekla godina bila je pravi izazov i za tenisače i članove njihovih stožera, jer je kaos odgoda, karantena i prekrajanja kalendara zahtijevao strpljenje i prilagodljivost.

NEJA MARKICEVIC/CROPIX Cropix

Kineza usporile ozljede

- Zbog korone je uvedeno pravilo da je s igračima mogao putovati samo jedan član tima, što je u pravilu bio trener. Ako su smjela dvojica, onda se priključio i fizioterapeut. To je zakompliciralo posao, jer mogu ja igraču napraviti i poslati najpedantniji program treninga, ali dugoročno takav način pripreme nije dobar. Činjenica je kako su svi u istoj "kaši" i da se moraš snalaziti najbolje što znaš, iako se bojim da će posljedice u vidu ozljeda vidjeti tek za nekoliko mjeseci, kad se sezona zahukta. Sada su još svi svježi i spremni od priprema.

Vojnovićeva zadnja dva igrača, Miomir Kecmanović i Wu Yibing, bili su svojedobno najbolji juniori svijeta. Ipak, prelazak među seniore prilično im se razlikovao, jer su Yibingov razvoj kočile ozljede.

- Kada sam došao u njegov tim, imao je već dvije, tri ozljede koje smo morali sanirati, i to je u startu bila jako limitirajuća situacija za tako mladog sportaša. S Mišom sam, pak, imao puno ljepšu suradnju, bio je zdrav, brzo je napredovao, i napravili smo dobar posao. Bio mi je to prvi ozbiljan angažman s tako mladim igračem kod kojega sam mogao razvijati cijelu paletu fizičkih sposobnosti. Vrlo je talentiran i još je daleko od maksimuma, a ja ću i dalje navijati za njega.

Na pitanje s kime mu je dosad bilo najljepše raditi, Vojnović je na trenutak razmislio pa izdvojio iskustvo s Dinarom Safinom. Ruskinja je u vrijeme njihove suradnje bila najbolja igračica svijeta, a trener joj je bio Željko Krajan.

Opušteni Baghdatis

- Od svakoga nešto pokupiš, i u životnom i u profesionalnom smislu, ali nitko nije bio tako gladan kao ona. Imala je nevjerojatan žar da bude broj jedan, tako nešto nisam doživio ni kod jednog drugog sportaša. Bilo je to izrazito stresno razdoblje, u kojem nisam ni stigao uživati jer smo doslovno letjeli s turnira na turnir. I u svakom je igrala finale ili polufinale. Sjećam se serije kad smo s američke turneje, gdje je osvojila Los Angeles i Montreal, putovali na Olimpijske igre u Pekingu. Tamo je uzela srebro, pa smo letjeli natrag u Ameriku na US Open, gdje je došla do polufinala. To mi je bilo valjda jedini put u životu da sam se probudio a da nisam znao koji je dan ni u kojoj sam zemlji. Tek kad je sve prošlo, stigli smo se osvrnuti na rezultate, i tek onda vidiš kakav smo posao odradili.

Najopušteniju atmosferu doživio je tijekom rada s varaždinskim zetom Baghdatisom.

- Baš smo kliknuli zajedno, on je takav, opušten tip. Proveli smo lijepu suradnju, a i danas smo dobri prijatelji, često se čujemo.

Vojnović je dio sve veće kolonije hrvatskih kondicijskih stručnjaka koji na Touru uživaju velik respekt. Pitamo ga kako objašnjava taj "boom".

- Prepoznatljivost naših kondicijskih trenera nije slučajnost, nego pokazuje kvalitetu i pomak u struci. Igrom slučaja, moj dobar prijatelj Azuz Simčič već godinama radi s Plíškovom, i pravi je užitak kada smo negdje zajedno na turniru, pa imaš s kime otići na večeru, popiti piće i opustiti se dok čekaš turnir.