ŽIVOTNA PRIČA HRVATSKOG JUNAKA Koliko god puta ga život pošalje na start, on uvijek pronađe put

Damir Martin od prvih godina života naučio je na borbu. I počinjanje iz početka. I najvažnije od svega - pobjeđivanje. Bez obzira na to koliko visoku prepreku život stavio pred njega. I koliko puta ga poslao na start “utrke”. Damir Martin uvijek pronađe put do pobjede.

Veslanje mu je doslovno upisano u krvi jer veslač je bio i njegov pokojni djed Stanislav, otac Boris i majka Dubravka upoznali su se upravo preko veslanja, a i danas nastupaju u veteranskim utrkama, dok je stariji brat Stanislav bio juniorski i mlađeseniorski reprezentativac Hrvatske. Za veslače se govori da nikad, ali baš nikad ne odustaju prije nego čamcem uđu u cilj, a obitelji Martin ova je osobina i te kako trebala protekla dva desetljeća.
Damir je imao samo tri godine tijekom opsade Vukovara, koju je proveo u podrumu obiteljske kuće...
- Najteži zadatak svima nama bio je zadržati ga u podrumu. Bio je živo dijete i želio se ići igrati van, na dvorište. Teško je bilo 3-godišnjaku objasniti da je to opasno. Morali smo naizmjenice “dežurati” da nam ne izmakne pažnji i ne ode iz podruma - prisjeća se mama Dubravka.

Zakopao se u pijesak

Kad je Vukovar pao, s majkom i šest godina starijim bratom našao se u koloni izbjeglica. Strah od onoga što ih čeka, pojačavala je činjenica da nisu znali što se dogodilo s ostatkom obitelji i ocem Borisom, koji je bio među vukovarskim braniteljima.
- Završili smo prvo u Rumi pa u Novom Sadu, a sreća je što smo imali putovnice sa sobom pa smo djeca i ja vlakom iz Novog Sada otišli u Mađarsku i potom u Zagreb jer smo imali dogovor da će se obitelj pokušati okupiti kod suprugova ujaka u Zagrebu, ako se nešto takvo dogodi - prepričava Dubravka Martin najteže obiteljske trenutke.
Srećom, svi su preživjeli, a Damir i njegova najuža obitelj jako su se kratko zadržali u Zagrebu.

- Bili smo smješteni dvije noći u hotelu Laguna, nas troje dobilo je jednokrevetnu sobu i bilo je jasno da ne možemo tu ostati pa smo se ubacili u prvi konvoj koji je išao u Austriju i tamo proveli šest mjeseci. Suprug je u međuvremenu otišao u Njemačku jer je morao pronaći neki posao, prvo je bio u Frankfurtu, a kad se zaposlio u jednom hotelu u Garmisch-Partenkirchenu kao majstor za popravke, i mi smo mu se priključili.
Obitelj Martin provela je četiri godine u Njemačkoj. Roditelji su radili u hotelu, stariji sin Stanislav krenuo je u školu, Damir u vrtić, bili su na sigurnom i počeli graditi novi život. Najteže je u početku bilo Damiru, koji nije želio govoriti njemački, a kao vrlo živahnom djetetu teško mu je padala stroga disciplina u vrtiću koji su vodile časne sestre.
- Sjećam se da je uvijek više “teta” moralo paziti na mene i stalno sam im priređivao šokove. Popeo bih se na vrh drveta ili se zakopao u pješčanik, a jednom sam se izgubio u trgovačkom centru, zapravo su mislili da sam se izgubio, a ja sam se samo sakrio u praznu kutiju od banana - smije se Damir, ali mami takvi njegovi nestašluci nisu bili naimalo smiješni.


Zašto je kašika - žlica

Taman kad se obitelj Martin priviknula na život u Njemačkoj i vjerovala da će tu graditi budućnost, Vlada RH donijela je 1995. odluku o povratku prognanika i izbjeglica na oslobođena područja pa su se vratili u Hrvatsku. No, jedno je bila odluka na papiru, a drugo stvarni život. Nisu se zapravo imali gdje vratiti i obitelj Martin se u Zagrebu opet našla na početku. Roditelji su bili bez posla, s tek nešto ušteđevine iz Njemačke, sinovi su krenuli u školu i Damir je ponovo, drugi put u samo sedam godina, bio u nepoznatom svijetu, u kojem se nije snalazio. U međuvremenu je svladao njemački, ali sad je imao problema s hrvatskim.

- Sjećam se vježbenice iz hrvatskog, bila je nacrtana žlica i ispod nje je bilo upisano prvo slovo “ž”, a mi smo trebali završiti riječ i ja sam potpuno zbunjen pitao, “mama, kako se kaže kašika na “ž”, nikako mi to nije bilo jasno jer smo kod kuće pričali “po vukovarski” - smije se prisjećajući se danas jedne od zgoda.
Dodatni problem bila je i disleksija i disgrafija, s kojima se borio, a da sve do srednje škole nitko nije utvrdio da je to problem.
Iako su roditelji uspjeli pronaći posao, bilo je to vrijeme u kojem nisu mogli puno toga priuštiti sinovima, ali njih to nije moglo pokolebati ni u čemu. Damir je završio Sportsku gimnaziju i izrastao u vrhunskog sportaša, a Stanislav je završio kemiju na PMF-u, danas radi u struci, oženio se i otac je malog Filipa, koji bi jednog dana mogao biti četvrta generacija obitelji Martin u čamcu. Roditelji se planiraju, kad oboje budu u mirovini, vratiti u Vukovar, ali sinovima je život danas potpuno vezan za Zagreb.
- Bio sam premali da bih se sjećao života u Vukovaru i više sam vezan za ljude koji tamo žive, poput bake, nego za sam grad jer grad zapravo upoznajem tek posljednjih godina - kaže Damir.

Premda je veslanje oduvijek dio života njegove obitelji, Damirov prvi sport bilo je - plivanje, a prvi trener poznati stručnjak Pero Kuterovac, koji danas vodi brigu o njegovoj fizičkoj pripremi.


Strah u čamcu

- Bez obzira na to što sam bio silno uporan, bilo je jasno da nemam kapacitet za vrhunske rezultate u plivanju pa mi je Kuterovac u jednom trenutku rekao, “čuj, Damšo, dobar si ti, ali bi li ti radije probao nešto drugo?” - smije se sjećajući se plivačke “karijere” u kojoj je uspio i...
- Zaplivati slobodnim stilom u utrci prsnim načinom jer sam bio silno uzbuđen što me roditelji i brat gledaju da sam zaboravio koji stil trebam plivati.
S obzirom na obiteljsku tradiciju veslanje je bilo logičan izbor, ali prvo iskustvo u čamcu nije mu bilo najugodnije.
- Bratov trener Davor Mihovilić stavio me u samac, a ja sam se toliko tresao da se nisam mogao pomaknuti jer sam se bojao da će se čamac prevrnuti. Trener mi je tada rekao da izađem iz čamca i skočim u vodu, a kad sam to napravio, rekao mi je samo, “vidiš, jedino što ti se može dogoditi ako se prevrneš je da budeš mokar”.
Ne samo da se nije prevrnuo, nego je vrlo brzo počeo pokazivati da u veslanju, za razliku od plivanja, ima sve argumente za vrhunski rezultat. Prvu medalju na velikom natjecanju osvojio je 2006. kad su Valent Sinković i on u dvojcu na pariće osvojili srebro na Svjetskom juniorskom prvenstvu.
Tri godine kasnije krenula je genijalna priča o hrvatskom četvercu, u kojem su uz njega veslali Valent i Martin Sinković i David Šain. Dvaput su bili svjetski prvaci (2010. i 2013), jednom brončani (2011), a na Olimpijskim igrama u Londonu osvojili su srebro... Trebala je to biti zajednička priča koju će u Riju okruniti olimpijskim zlatom, ali život je za Damira Martina još jednom imao drukčije planove nego on sam.

Ozljeda leđa uzela mu je cijelu veslačku 2014. godinu, braća Sinković prešla su u dvojac na pariće, a nakon što su prvi put osvojili svjetsko zlato u ovoj disciplini, bilo je jasno da je priča četveraca završena i Martin se našao na na još jednom početku.
Samac je bio logičan izbor, višestruki je prvak Hrvatske, tu ga nisu mogla “skinuti” ni braća Sinković, koji su isto nastupali u samcima na PH, ali nitko, uključujući i njega, nije znao koliko će mu vremena trebati da uhvati svjetski vrh.
- Uvijek sam želio veslati u samcu. Životna želja? Da, bila je to moja životna želja. Četverac mi je bio, a nadam se da to neće netko krivo shvatiti, odskočna daska i strašno mi je pomogao. S četvercem sam stekao veliko iskustvo, prošao najveća natjecanja, osvajao medalje, naučio se na pritisak, kako se ponašati prema medijima, a puno lakše bilo je kroz sve to proći kao dio četverca, nego da sam u to vrijeme bio u samcu.


Nemoguće je moguće

Svjetski vrh u samcu uhvatio je u samo godinu dana, brže nego je itko očekivao. Već u prvom nastupu u Svjetskom kupu nakon godine pauze bio je 2. na Bledu i to mu je potvrda da je na dobrom putu. Na Europskom prvenstvu osvojio je zlato učinivši ono što se tada činilo nemogućim - bio je bolji od aktualnog svjetskog prvaka Ondreja Syneka, a konačna potvrda pripadnosti najboljim samcima dogodila se na Svjetskom prvenstvu u Aiguebeletteu. Bilo je to prvenstvo na kojem su se i “vadile vize” za Olimpijske igre i Martin je to učinio lakoćom - bio je 5. u A finalu. Ponovo je mogao sanjati olimpijske snove...
Ono što je započeo u samcu u 2015, ove je godine podigao na višu razinu, upisao je prvu pobjedu Svjetskom kupu, prvi puta u nekoj utrci “tukao” Mahea Drysdalea, uz Syneka najvećeg samca posljednjih 10 godina, obranio europsko zlato, opet ispred Syneka i stigao u Rio. Po ostvarenje svog sna...
I ostvario ga je. Ima još jedno olimpijsko odličje oko vrata. Ovaj put samo svoje.
A ona mikro mrvica koja ga je dijelila od zlata? Ona samo još jednom priča njegovu životnu priču. Za sve, baš za sve se morao izboriti u životu, ništa mu nije došlo lako i nikad sreća nije birala “njegov broj”.
Ali on uvijek ide naprijed. Uvijek...