NAJVEĆI

FANTASTIČNA PRIČA O NEPOZNATOM ŽIVOTU MLADOG MIŠE KOVAČA 'U školi je imao 400 neopravdanih sati, a Arsena je 'učio' gitaru'

U razlazima sa ženama sve im je ostavljao: prvoj ženi Ljubici Komadini ostavio je stan, a ništa mu nije ostalo ni nakon razvoda od Anite Badurine. Nije imao gdje živjeti. Onda se pojavio onaj predsjednički kandidat, Boris Mikšić, i platio mu 70 tisuća eura za pjevanje u kampanji. S tom lovom kupio je stan na Malešnici u kojem živi sa svojom Lidijom
 Cover albuma

Kad se Mišo prisjeća, priča se ponavlja, stotine intervjua, a on je uvijek u onim najvećim temama: 20 milijuna prodanih ploča, punom Poljudu, masi koja je padala u trans gdje god je došao i onoj Elvisovoj noći iz Madison Square Gardena kad se “Stankoviću, pjesma spojila s nebom”. I sve je uvijek fascinantno, makar priču čuli stotinu i prvi put, uvijek gutamo kao da se vrti u pjesmi. Tragao sam za pričom koja nije ispričana, pričom o početku, o djetinjstvu i naukovanju Miše Kovača za tapetara u Šibeniku pa sam prvo nagovorio Dušana Šarca, skladatelja, glazbenog urednika, Mišina prijatelja iz djetinjstva, vjenčanog kuma, glazbenog suradnika, cjeloživotnog prijatelja da sjedne, zapali, otpuhne dugi dim, srkne gutljaj kave, ozbiljnu pozu gurne laganim osmijehom i krene: “Taj život je film kakav ne možeš zamisliti. Kako li se sve zavrtjelo u takvo čudo!?” Nizale su se nikad ispričane priče, detalji iz života, malene stvari koje Mišo nikad nije pričao jer su uvijek i novinari i on bili koncentrirani na one najveće, a ovaj niz priča iz Šarčeva sjećanja otvorio je Mišinu dušu na način na koji je Mišo, logično fasciniran tim velikim, zapravo nikada nije odškrinuo. Nije bilo razloga ostati na djetinjstvu jer sve što je dolazilo iz Šarčevih usta bilo je pitko, novo, krajnje senzibilno, fascinantno. Onda se nakon Šarca u šibenskom kafiću Bono, centru kavanskih filozofa i lokalnih pizduna, još uprizorio Vojmir Roša, Mišin bubnjar, rastom malen frajer s dječjim licem i spretnom jezičinom. Mišo je padao na njegov šarm, obožavao ga je, radili su deset godina zajedno, a Roša ima briljantnu memoriju u koju je sve to pospremio pa mi je tog jutra, na rubu šanka, naratorski nadahnut, dao ekskluzivu o legendi iza pozornice, o svemu onome kako je bilo kad bi se svjetla ugasila.

Ali krenimo redom, biografskim…

Sjajna faca

Mišo Kovač rođen je 16. srpnja 1941. u Šibeniku, u kvartu Škopinac, tamo ispod gimnazije u dragi Kovača, među kućama Karađola i Paića. Stare su to obitelji, kao i one varoške, težačke i radničke. Škopinac je ulicom koja se uspinje prema Gimnaziji odijeljen od Varoši. Ubrzo Mišina obitelj prelazi tu kaldrmastu ulicu i useljava se na vrh Varoši, malo ispod tvrđave Baroni s pogledom na sve te varoške krovove kao u Vežinim slikama, a iza njih mulo Krke, šibenski kanal, more, Zlarin, Prvić… Ispod Mišine kuće ekipa djece koja će stoljeću na ovim prostorima dati estetiku: Vice Vukov, Arsen Dedić, Petar Nadoveza, Krasnodar Rora.

“Ćaća mu je bio poslovođa u trgovini Beko (Beogradska konfekcija) u staroj jezgri. Tu se prodavao tekstil. Zvao se Jakov i bio je veliki zajebant. Mišina majka bila je domaćica, ne mogu se sjetiti kako se zvala. Imao je stariju sestru Branku. Ona je još živa, preselila se u Tisno i tamo ima obitelj. Mlađi brat Ratko bio je karatist. Otišao je u London i tamo živio 25 godina. Zbog toga smo ga zvali Poul. Bio je najtalentiraniji čovjek za jezike na svijetu! Jednom smo se našli u Zagrebu, a u društvu je bio jedan profesor engleskog s Filozofskog fakulteta koji je, kad je čuo kako Poul priča engleski, rekao da bi sve svoje diplome dao u zamjenu za njegovo znanje engleskog. Jednom smo Mišo, ja i Poul bili na aerodromu i kraj nas su bili neki Englezi. Paul nije izdržao, pitao ih je otkud su. Oni su rekli da su iz Londona, a Poul im se cinično nasmijao pa rekao da nema šanse da su iz Londona. Skužio ih je po dijalektu. Nakon Londona se vratio u Šibenik, oženio se i dobio dvoje djece. Onda se razbolio i umro. Poul je bio sjajna faca”, prisjeća se Dušan Šarac.

Naukovao za tapetara

Sav taj povratak u djetinjstvo Šarca melankolično draži, smije se, a kao da bi istovremeno plakao uz taj smijeh.

“Kakav je bio kao dite? A kakav će biti? Pravi varoški jebivjetar. Imao je 400 neopravdanih sati u školi. Stari Jakov je poludio! Čudo! Pa on je bio rekorder neopravdanih. Nije bio vruć za školu, ali je obožavao nogomet. Trenirao je u Šibeniku s Perom Nadovezom i Antom Žajom, oni su bili generacija, a na ulici je znao igrati i s Rorom koji je bio nešto mlađi. Imao je i svoje društvo s ulice u kojem je bio najstariji. Tad je imao 14, 15 ili 16 godina, a ostali su bili nekoliko godina mlađi. Ta njegova ekipa je krala. Bile su to sitne krađe. Onda su jedanput ukrali torbu ženi na Jadriji i u njoj našli veliku lovu. Mišo je shvatio da plijen nadilazi dječački nestašluk pa je uzeo torbu, zatvorio je, pronašao ženu čije je to bilo i vratio joj. Uvijek je bio pošten, to je njegova velika ljudska kvaliteta”, govori Šarac.

Mišo je naukovao za tapetara u radnji Jose Baranovića. S njim je na zanatu bio i Branko Juras Pičo koji će izrasti u velikog meštra tapetarskog zanata. Taj Pičo, ispostavit će se kasnije, bio je posljednji šibenski tapetar jer nakon što je umro, u Šibeniku više nije bilo takve radnje i tog zanatstva.

“Titoslava mu je bila platonska ljubav iz šibenskih dana, prije odlaska u armiju u Beograd. Bila je šest godina mlađa od njega. Otac joj je bio vojno lice, major u Mariboru, no izvisio je ‘48. Nije završio na Golom otoku, ali su ga makli pa se obitelj preselila u Šibenik. Ali to je bila nevina, djetinjasta ljubav”, prisjetio se Duško Mišine prve ljubavi s njegovom i danas velikom prijateljicom Titom.

Ljudi te generacije plavokosu Titoslavu pamte kao najljepšu djevojku u gradu. Jednom sam i Titu zagnjavio da se prisjeti nekog događaja. Rekla mi je kako ga je jednom čekala na Poljani, gdje su sve generacije predvečer điravale. On je kasnio 15, 20, možda i 25 minuta. Kad je napokon stigao, Tita je zagrmjela: “Pa dobro gdje si do sada!?” Mišo je imao originalno opravdanje: “Arsenu sam nešto pokazivao na gitari”.

Vojni rok u Beogradu

Od Titoslave ga je odvojio odlazak u vojsku, u Beograd.

“Kad je odslužio vojsku u Beogradu i kad se trebao vratiti kući, doslovno su ga s vlaka skinuli tada student arhitekture Ivan Medić i Milutin Dedić, Arsenov brat. Mišo je uvijek govorio da nije bilo njih dvojice, da on ne bi postao pjevač. Mišo je bio bez novca, a njih dvojica su mu omogućili da produlji svoj boravak. U njih je spavao i oni su ga prehranili. U to vrijeme Mišo je nastupao u hotelima koji su zapravo bili početak njegove karijere”, tumači Šarac.

Taj Medić se nakon završenog fakulteta vratio u Šibenik. Uz Joška Šupu bio je ključan u stvaranju zlatnih godina košarkaškog kluba Šibenka. Medić je, kako mi je jednom rekao Moka Slavnić, doletio u Španjolsku s torbom novca i odveo ga u Šibenik. Tako je Ivan Medić sudjelovao u počecima dviju legendi: Miše Kovača i Dražena Petrovića.

“Iz Beograda je došao u Zagreb i rekao Peri Gotovcu da ga dođe čuti u Gradsku kavanu. Pero Gotovac je bio glavni urednik Jugotona, bio je jako dobar čovjek, predan svom poslu i uvijek spreman pomoći mladim ljudima. Čim je čuo Mišu, odmah je snimio prvi singl. Svirao je s bendom Alfonsa Vučera, on je bio glavni skladatelj u to vrijeme i imao je band. Mišo je odmah bio samouvjeren. Uvijek je smatrao da je ono što radi najbolje na svijetu. To uvjerenje je znao prenijeti i na auditorij. Praktično nije dugo tezgario pjevajući u kavanama, što je bila nezaobilazna praksa u to vrijeme. On je odmah ganjao ekskluzivu.”

Mišo je naramak prvih snimljenih ploča uzeo pod ruku i odjurio u Šibenik. To je prvi susret Vojmira Roše s Mišom.

“Tad sam bio dite. Mišo je objavio ‘Što znači život moj’. Sjećam se kao danas: nosio je ploče ispod ruke i šetao gradom. ‘Mali, ‘oš ploču’?, pitao me kad me opazio. Dijelio je u Šibeniku prve ploče da pokaže svoj uspjeh. U to vrijeme izdati ploču bilo je pravo čudo, veliki uspjeh”, prisjetio se Roša prvog susreta s čovjekom koji će mu obilježiti život.

“Rošu je obožavao. Mišo je na turneju uvijek išao svojim autom, prvo Citroënovom žabom, a poslije Citroënom Maseratijem, a za band je kupio kombi. Jedino je Roša uvijek putovao s Mišom, a ne s ostalim članovima banda kombijem. Roša mu je bio najveći miljenik i uvijek ga je volio imati uz sebe. U tom odnosu Roša je imao potpuno Mišino povjerenje, ali i slobodu. Kako je Roša uvijek bio fakin, Miši se znao obraćati onako kako se veliki prijatelji u Dalmaciji obraćaju jedan drugome: međusobno se pičkarajući. Roša ga je zadirkivao: ‘Mišo, ne možeš mrdnuti, stisla te Anita, bojiš se’. Mišo je rekao da se ne boji on Anite, nego sebe. Bio je fatalist. I u tim razlazima sa ženama, sve im je ostavljao. Prvo je prvoj ženi Ljubici ostavio stan. Ništa mu nije ostalo ni nakon razvoda od Anite. Prodali su stan u Radićevoj i nije imao gdje živjeti. Od dijela love koja mu je pripala od prodaje stana u Radićevoj Ivani je kupio stan. Onda se pojavio onaj predsjednički kandidat s Trešnjevke, Boris Mikšić, i spasio je Mišu lovom koju mu je platio za pjevanje u kampanji. Mišo je dobio 70 tisuća eura i od toga je kupio stan na Malešnici u kojem živi.”

Velika energija

“Bio sam mu vjenčani kum u prvom braku. Žena mu je bila Ljubica Komadina. Bili smo jako dobri i puno smo se družili i izlazili. Ona je voljela pojesti dobru hranu, a Mišo je bio tip koji je jeo samo kad je morao. Specifičan je bio, ništa nije volio jesti, hranio se samo sendvičima. Sjećam se da smo jednom sjedili u ribljem restoranu. Nas dvoje jedemo oradu, a on od konobara traži sendvič od pršuta. Nisu imali djece. Tu je došlo do nekih problema u njihovu odnosu pa su se rastavili. Ona se kasnije udala i dobila dvoje djece. Umrla je od posljedica moždanog udara. Nakon što se rastao od Ljubice, upoznao je Anitu, Miss teen Jugoslavije, i taj odnos ga je promijenio”, govori Šarac.

Roša je s Mišom počeo raditi u 20. godini.

- Deset godina sam svirao s njim. Godišnje bi 200 dana proveli na turneji. Bili smo zajedno više nego sa ženama. Zapravo sam glazbenu karijeru počeo u pratećem bandu Josipe Lisac. Onda me Mišo vidio i rekao: ‘Šarac, dovedi mi onog našeg malog’. Pitao me: ‘Koliko imaš kod Josipe’? Ja odgovorim: ‘100 maraka’. On me odmah poklopi: ‘200’! Imao je veliku energiju. Uvijek je on vozio i mogao je voziti danonoćno, beskonačno. Bez problema bi nakon takvih dugih vožnji izašao iz auta i besprijekorno bi odradio koncert. Njegov izlazak na pozornicu bio je nevjerojatan. Gledao bi ga: nije bio visok, na pozornici nije teatralno skakao, samo bi stajao i pjevao, a masa je ludovala. On je punio Poljud svojim ljubavnim pjesmama, dok Thompson puni nacionalnim patosom. To je velika razlika. Bio je superzvijezda, najveće ime estrade, a nikad nije bio celebrity po ponašanju. Takva je bila i Anita. Nije se slikala u novinama, nije skitala, bila je doma i shopping joj je bio jedino žensko zadovoljstvo. Mišo nikad ništa nije jeo osim sendviča, a nije ni pio. Samo je pušio crveni Dunhill i ispijao kave. Jedan jedini put se opio. Bilo je to u lipnju 1975. u Krapinskim toplicama, gdje smo nastupali, kad su mu iz Zagreba javili da mu se rodio sin Edi. To je od svih turneja bio jedini put da sam ga vidio pijanog. U svim ostalim večerima nakon nastupa bi uzeo sendvič i pokupio se u hotelsku sobu, a mi iz benda bismo nalazili kasnonoćne zabave. Jedno jutro u Smederevu probudio se, a nas nigdje nema pa je zvao policiju da nas nađe. Našli su nas u nekakvoj rupi u zabavi sa Ksenijom Erker. Dva puta me posjetio u Varaždinu, gdje sam služio vojni rok. Svi su skočili na žicu da ga pozdrave. Mišo je pozvao pukovnika i rekao mu: ‘Pukovniče, ovaj mali je moj, nemoj da mu se što dogodi’!

‘Das kaput’

Jednom su vozili s koncerta u Njemačkoj za Zagreb na Zagrebački festival. Legendarni Citroën Maserati pokvario se negdje u Austriji.

“Došao je mehaničar, digao haubu i motor počeo pregledavati instrumentima koje sam vidio prvi put. Instrumente je imao u rukama, a slušalice na ušima. Na njegovu instrukciju pokušao sam upaliti, al’ je samo dva puta nemoćno zaverglao. Ovaj je skinuo slušalice i rekao: ‘Das kaput’. Mišo se okrenuo prema meni i upitao me: ‘Što kaže Austrijanac, za koliko će biti popravljeno’? Ja mu se nasmijem i kažem: ‘P… materina će biti popravljena’.

Citroënu se ugasila hidraulika i legao je kao lijena krava. Kupio je taj polovni Citroën Maserati koji je bio totalni hit, al je zapravo bio katastrofa od auta. Ništa nije valjao. Stalno se kvario. Tri puta je promijenio motor. Prozvao sam ga Mase-srati.”

Roša je nizao legende.

“U Pirotu je bio koncert. Tu je pokazao muda. Bila je ‘75. ili ‘76. U jednom trenutku iz čistog mira cijela je dvorana počela vikati: ‘Ustaše, ustaše’! Kaže on meni: ‘Roša, sad idemo s Marjane, Marjane’! Nikad to prije nismo pjevali, al’ Mišo je to htio u tom trenu iz nekog kaprica. Završili smo onim stihovima: ‘Naš barjak hrvatski’. Platili smo to nakon koncerta. Našli smo razbijen kombi i čavlom ugravirano ‘U’ na haubi.”

“To je bilo vrijeme kad su muzičari bili zvijezde, a ne nogometaši. Zarađivali smo više nego oni. Mi iz banda smo imali najveće honorare. Mišo je samo od nastupa zarađivao 30 tisuća maraka na mjesec. Mogao je dobiti koliko je tražio, al nikad nije odbio nastupiti i tamo gdje ga nisu mogli platiti ili gdje bi ga zvali da nastupi besplatno ili za neke humanitarne svrhe.”

“U Prištini smo upoznali braću Karić. Oni su u jednom selu pokraj Prištine imali restoran i došli su nas moliti da poslije koncerta budemo njihovi gosti u restoranu. Miši se nije išlo, al smo ga nekako nagovorili. U tom restoranu bila je hrpa Mišinih slika, a braća su zbog posjeta bili sretni kao djeca. Dvadesetak godina kasnije gledam televiziju i spominju braću Karić kao jedne od najbogatijih ljudi u Srbiji. Gledam i vičem: ‘Pa ovo su oni idioti iz Prištine’! Poslije rata su Miši nudili milijun eura da dođe u Srbiju, al Mišo je to odmah odbio i to u situaciji kad nije imao novca.”

Posebne uspomene su vezane za Mišin legendarni potkrovni stan u Radićevoj ulici na broju 34.

“S Anitom se oženio ‘71. ili ‘72., a mali stan na adresi Srebrenjak 96 kupili su od Čede Komljenovića. Dvije godine poslije kupili su taj kultni stan u Radićevoj ulici”, sjeća se Roša detalja.

“Stan u Radićevoj bio je stan otvorenog tipa u koji su ljudi slobodno dolazili. Jednom sam se popeo gore, a unutra sjedi Edi i deset cura. One su, eto, navratile”, prisjetio se Šarac stana.

Poseban i najveći

Onda su obojica istodobno ispričali jedan jutarnji događaj iz tog stana.

“Roša i ja smo kartali protiv Miše i Miljenka Smoje. Došla je ura od marende pa je Mišo zamolio Anitu da skokne do obližnjeg Doca i uzme sira i pršuta. Prošla je ura, pa i dvije, a Anite nikako. U jednom trenutku pojavljuje se u stanu s dva nosača. Prvi je nosio veliku kameru, a drugi još veću krletku s papagajem”, prisjeća se urnebesne epizode Šarac.

“To je bila nova Minoltina kamera i koštala je 4,5 tisuća maraka, a papagaj dvije tisuće maraka. Bila je to najskuplja marenda u ljudskoj povijesti. Smoje se valjao od smijeha i rekao: ‘Sve šta sam u životu napisao je goli k… za ovo’”, paralelno je sa Šarcem prepričao Roša.

Onda je Roša uzeo pauzu, primirio pripovjedački žar i pustio esenciju da kao vrhnje ispliva na površinu.

“Molim te naglasi da je bio fantastičan u nastupima u živo. Briljantan! Nikad nije zaboravio tekst. Više od tisuću nastupa uživo smo odradili i uvijek je bio briljantan i profesionalan. Vodio je računa o bendu. Vodio je računa o meni. Obožavam ga! S njim sam prošao čuda u životu. Što god netko mislio o njemu, on je poseban i najveći. Glupo je uopće govoriti o tome, valorizirati Mišu Kovača, jer takvom legendom više nitko nikad neće postati.”

Kome se divio Mišo

Dva su pjevača koje je Mišo cijenio i kojima se divio. Prvi je, naravno, Elvis Presley, a drugi okorjeli boem s otoka Prvića, Ljubo Lučev. U nedavnom intervjuu koji je pjevačka legenda dala Anti Tomiću, ponovo je apostrofirao tog pjevača i rekao da nitko na ovim prostorima nije pjevao kao on. Dušan Šarac bio je dobar s Ljubom Lučevom, a intenzivno su se družili u nekoliko zagrebačkih godina.

“Pjevao je talijanske kancone, imao je polubelcanto, ali je vrhunski pjevao i sevdalinke. Surađivao je s Petrom Tralićem i Mariom Tardellijem koji je bio jedini školovan glazbenik. Taj Tardelli je prvi uveo klarinet i harmoniku u aranžmane i prvi je počeo raditi s klapama iz tog vremena koje su bile drukčije. Ljubo Lučev je stariji od Miše Kovača, bio je generacija Arsena Dedića, ‘38. Rodom je s otoka Prvića. Otac mu je stradao, koliko se sjećam, pa je imao samo majku. Rano se preselio u Zagreb i ondje je živio cijeli život. Moje druženje s njim u Zagrebu počelo je od ‘67. do ‘70. Bio je vrlo, vrlo muzikalan tip zanimljivoga glasa. Snimio je nekoliko singlica i čak dva puta nastupio na Zagrebačkom festivalu, no nije iskočio i nije napravio karijeru jer je bio čovjek bez velikih ambicija. On je bio pravi bonvivan. Najvažnije mu je bilo popiti, pojesti i zabaviti se. Žene su ga obožavale, bio je jako uspješan na tom području. Jednom se oženio, al’ nije imao djece. Naš prijatelj Marko Petrov tada je bio šef sale Kornat pa smo odlazili k njemu na gozbu. Ljubo je znao kazati: ‘Spreman sam cijeli dan ne jesti da bih na večeri bio onaj pravi’. Stalno mu je spiza bila na pameti. Živio je tako boemski, a zarađivao je pjevajući u kavanama. Kratko je vrijeme, dvije godine, držao kafić u Muzeju za umjetnost i obrt. Cijeli njegov životni smisao bio je u kavanskom druženju. Mišo ga je jako cijenio, ali nisu se posebno viđali i družili. Ljubo se 2000.razbolio i umro.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 18:54