JELENA VELJAČA Što nije u redu s time da nas silno pogodi atak na voljeni grad? Zgromilo me kad sam vidjela da su se mnogi latili društvenih mreža da osude osudu terorizma!

Prije gotovo godinu dana, kad se desio luđački napad na redakciju satiričnog lista Charlie Hebdo, napisala sam tekst o tome koliko volim Pariz i zašto mi je upravo taj grad obilježio određene faze života (težak prekid, bijeg od zlostavljačke veze, samostalnost, prelazak u tridesete itd). Zašto je baš Pariz toliko poseban - i u redu, ima tu subjektivnosti, tako se poklopilo, da me štiti i brani kad mi je to najviše potrebno, da me inspirira i da mi otkriva što je zapravo onaj pravi, nebalkanski hedonizam za kojim mnogi pate i pokušavaju ga kopirati, bezuspješno. I tada, kad sam pisala taj tekst, javno priznajem, malo me tresla trema oko toga kako će se ta kolumna percipirati. Pariz je čaroban, no on u sebi nosi jedan ekskluzivitet koji doista nije snobovski, ali je hermetičan i stoga je predmetom (nepoštene) osude. Ne sjećam se jesam li tada spomenula kako smo moj prijatelj i ja nakon Madonnina koncerta u dvorani Bercy 2006. godine gledali kako pariški taksisti doslovno biraju koga će povesti natrag prema kući - u jednom smo trenutku razjapljenih usana od šoka prisustvovali pokušaju velikog modnog maga Jean Paula Gaultiera (i Madonnina kostimografa i prijatelja) da uleti u taksi preko cijelog reda u kojem je, bez pretjerivanja, bilo više stotina ljudi. Taksist ga je fizički izbacio iz vozila. Nikad neću saznati zašto - ali postoji vrlo realna mogućnost da Jean Paul jednostavno nije išao u smjeru koji je vozaču te noći odgovarao.

Ova crtica ima, dakako, nešto obijesno u sebi, spoj svijeta mode i glamura, ali ona nije bez onog zajedničkog veznika koji je tako specifičan za Pariz - tamo su prave zvijezde njegovi stanovnici, građani Pariza, a ne ljudi iz tabloida. Parižani su neimpresionirani, slobodni umom. Ono što vas u prvi mah može prepasti, taj njihov “nije me briga” sindrom, zapravo je oslobađajuć i doista, u onom pravom, pomalo zaboravljenom smislu te riječi građanski, urban, ako želite, čak i intelektualan. Kad sam u petak trinaesti došla kući s prelijepe baletne premijere i pročitala kakav se užas dogodio u gradu koji toliko osjećam svojim, ostala sam bez teksta, ali ne i zgromljena šokom - naime, već dugo živimo s činjenicom da se rat više ne događa negdje drugdje, ali smo je, baš onako jako europski, u stanju zanemarivati sve dok i u našem dvorištu...

Zadržat ću pravo da ne završim rečenicu. Dječja memorija je nevjerojatna stvar: ne pamti kronološke događaje, pamti slike. No, i za njih nismo sigurni jesu li doista obojani realitetom jer djeca ne mogu izvući stvar iz svog osobnog konteksta - oni se sjećaju obojeno svojim emocijama, a često i emocijama starijih oko njih. Jedan od prvih novinskih naslova koje pamtim, uz izuzetak jedne vremenske prognoze koju je moja osnovnoškolska simpatija Neven izrezala i donijela mi na poklon u školu (a naslov je glasio: “Veljača će biti oštra”), bio je upravo taj: “Rat se više ne događa negdje drugdje”. Samo - za mene - još uvijek se događao. Bila sam zaštićena Zagrebom, presitnim brojem godina koje bi bile potrebne za razumijevanje situacije u kojoj se Hrvatska nalazila. Danas, pak, znam, iako često ignoriram i nastavljam život kao da to nije istina, da je tako.

Nema stajanja na kraj promjenama koje su brutalne, okrutne i koje sa sobom na ovaj ili onaj način povlače žrtve, što u ledeno more, što u zrak. No, zgromljena sam bila dan kasnije, ali samo dan kasnije, kad sam otvorila jednu od svojih omiljenih društvenih mreža i ugledala gomilu osude od strane svojih prijatelja - ne, oni se nisu ulogirali u svoje “accounte” da osude terorizam (iako ne želim reći da to ne osuđuju, mislim da se to smatra nečim neupitnim), već su iskoristili malo svog vremena - neki više, neki manje, da osude - pazite sad - osudu terorizma.

Priznat ćemo odmah: stavljanje francuske zastave na profilnu sliku nije aktivna borba protiv terorizma, već gotovo paušalni izraz sućuti napisan iz fotelje, no što nije u redu s tim? Što nije u redu s tim da nas, kao Europljane i građane zapadnog svijeta, silno pogodi atak na grad koji poznajemo, ako ništa drugo, preko filmova, umjetnosti, fotografija, pjesama, lektire, zajedničkih maštarija o tome kako ćemo jednom s nekim koga volimo šetati Parizom i poljubiti se kod Eiffelova tornja? Dragi moji osuditelji, mnogo sam putovala, ali nikad nisam bila u Siriji. Nikad nisam bila ni u Africi. Ne svojom voljom: jednostavno me život, posao ili odmor, nije odveo tamo. Ali i da sam bila, to bi bilo kao svako putovanje na Tajland ili u Maleziju (namjerno nabrajam zemlje koje sam doista posjetila): dašak egzotike, upoznavanje s drugačijim, punjenje nekih emotivnih i iskustvenih ladica koje su do tada bile ispunjene samo idejama skupljenim preko literature i dokumentaraca. Zašto, o zašto smo toliko blesavi pa u zoru teške subote, dan nakon masakra, osuđujemo činjenicu da zapadnjaci prepoznaju svoje simbole ljepote, kulture, naslijeđa, pa i povijesti? Tko je ikada rekao da time manje suosjećamo sa žrtvama okrutnog Boko Harama? Ne, mi prepoznajemo da je rat u našem dvorištu, mi smo frapirani da je nasilje na mjestima koje mnogi imamo na hladnjacima. Ne razumijem ni fotografije tri svete knjige jedne do druge koje su mnogi postali - valjda u cilju da, licemjerno ili barem blesavo jer je nedokazivo u njihovim životima, dokažu kako su sve religije iste. Tko pri zdravoj pameti tvrdi da nisu? Tko misli da su žrtve u Parizu vrednije od žrtava bilo gdje na svijetu? No, ukoliko sami sebi zabranimo da osjećamo identifikaciju sa stvarima koje su “naše” iz nekog razloga, podrijetlom, iskustvom, ljubavlju, postajemo upravo ono što teroristi žele - ljudi bez identiteta.

Mnoge mi stvari nisu jasne kad je u pitanju terorizam, ali kad je u pitanju ta čudna reakcija dijela ljudi na empatiju prema Parizu, evo što me posebno zbunjuje: zašto se sad nekako posebno uspoređuju ateisti i vjernici, kao ono, joooj ateisti nikad ne bi ubijali u “ime vjere” (što me boli kiki zašto neki luđak ispranog mozga misli da ubija, posve mi je svejedno zaziva li nekog Boga ili misli da mu se žena ševila s poštarom pa ih oboje kokne); zašto ljudi stavljaju slike različitih svetih knjiga zajedno na polici, kao ono, znak nenadmašne širokogrudnosti, što vam je, nitko živ, osim možda Ive Banca, nije pročitao sve svete knjige i zašto bi se itko, zaboga, mučio s tim, a to da poštujete ljude nevezano uz religiju nije nešto za pohvalu ili spomenik, to bi trebalo biti defaultno stanje duha i, iskreno, uopće me ne zanima s kim tko razgovara za vrijeme turbulencije u avionu, sa xanaxom ili Isusom; te, najbitnije, zašto, o zašto ljudi histerično s pjenom u ustima viču ALI I U SIRIJI/AFRICI/nastavi niz/ poginuli su ljudi - tko je ikad rekao da nisu i kako to poništava šok i užas Pariza; slijedom toga, zašto ljudima smeta ičija profilna slika, osim ako ne prikazuje izmučenog psa ili, ne znam, maloljetnicu u tangama? Dok ovo pišem, u glavnom gradu Malija odigrava se talačka kriza povezana s islamistima.

Ne znam napamet kako se zove glavni grad Malija. Ne mislim ni da sam neuka ni indolentna: jednostavno, ne znam. Ne znam ni koja je zastava Malija, pa je ne mogu bez Google search opcije staviti preko svoje profilne slike, one na kojoj vozim bicikl nasmijana i slobodna, slaveći svoj trideseti rođendan, ispred muzeja Louvre. No, nisam stavila ni francusku zastavu. Razlog je prilično banalan: nisam sklona takvom iskazivanju empatije. Što ne znači da je nemam. Dovoljno za sve, nekad i previše. Ali znači slobodu (duha). Ono što, osim svake ljudske žrtve, u ratu najviše oplakujemo. Zloguki prorok rekao bi: nemojte je izgubiti prije vremena. Ja sam optimist, pa ću napisati: nemojte je izgubiti vlastitim odabirom.