Ako je podatak da je petrodolarima nafutran Azerbajdžan spiskao milijardu dolara na Eurovision Song Contest 2012 točan, onda se to i te kako uklapa u teoriju američkog novinara Chrisa Hedgesa o vladavini “carstva opsjene”, odnosno “trijumfu spektakla” u doba “kraja pismenosti”. Glavno da je šou veličanstven, glavno da se zabavljamo, a to što oko nas društva, ekonomija i demokracija diljem svijeta odlaze kvragu, manje je bitno. Barem na jednu noć.
Mi smo sustavno i temeljito analizirali debakl Nine Badrić i treći uzastopni izostanak Hrvatske u finalu Eurosonga kao da se bavimo ne samo eventualnim debaklom hrvatske nogometne reprezentacije na predstojećem Euru nego trećom godinom pada BDP-a i nemogućnošću izlaska iz krize neoliberalnog kapitalizma u koju smo uvučeni pod pritiskom svjetskih silnica, ali i vlastite gluposti.
Plasman bitan
Hrvatskoj je tijekom 90-ih rezultat na Eurosongu bio bitan čak i kao svojevrsna potvrda friško osvojene neovisnosti iako je Eurosong u europskim relacijama bio daleko manje važan nego u 70-ima. No, posljednjih godina, premda njegovi pobjednici i dalje ne uspijevaju ostvariti niti djelić karijere kakvu je zbog pobjede na Euroviziji tijekom 70-ih postigla ABBA, Eurosong je postao najveći europski TV šou. Posljednjih godina, potpomognut spektakularnom scenskom izvedbom, postiže visoku gledanost ne samo u Hrvatskoj nego u mnogim europskim zemljama, možda i kao neka vrsta jednotjednog reality showa s često bizarnim glazbenim natjecateljima kakvih ni ove godine nije nedostajalo.
Kako drukčije nego bizarnim vrednovati ruske babuške s elektronskom podlogom ili one nepodnošljivo iritantne irske blizance, turbo-folk perjanice Grčke, Moldavije i Rumunjske te sav taj galimatijas glazbenih žanrova koji pod krinkom europske multikulturalnosti i prezentiranja raznolikosti nacija često završavaju u kiču i trashu neočekivanih etno-dance-europop-metal hibrida. U svoj sili ni po čemu osobenih, instantno sklepanih pjesama za jednokratnu TV upotrebu i još brži zaborav ipak se našla i pokoja solidna skladba koja je zabilježila pristojan rezultat u konačnom glasovanju gledatelja i žirija iz 42 zemlje koje su se natjecale u Azerbajdžanu.
Albanka za pohvalu
Albanska predstavnica Rona Nishliju bila je peta s pjesmom koja počinje poput modernog jazza da bi se rasplamsala u vokalnu akrobaciju u stilu zlatnih dana Bjork. Kaliopi je oduševila svojim glasom. Protiv spomentuih dama bezlična, beskrvna i beskrajno dosadna skladba Nine Badrić jednostavno nije imala šanse, baš kao ni protiv talijanske Nine Zilli koja se zgodno poigrala stilistikom pokojne Amy Winehouse ili švedske pobjednice Loreen , čija je “Euphoria” posve u skladu s dominantnim trendom house-pop i trance-pop hitova Rihanne.
Hoće li Loreen postati i globalno popularna pjevačica? Možda, a ako se dogodi, taj uspjeh bi dao barem privid da je Eurosong ponovo bitna odskočna daska za internacionalne karijere. Naime, Eurosong je ipak tek poligon za paradu kopija kurentnih svjetskih pop-žanrova i kičastih nacionalnih hibrida, a ne glazbeni događaj koji setira glazbene trendove.
Predvidljivo glasovanje
No, koliko god glasovanje bilo predvidljivo i ponovo po načelu obilatog darivanja susjeda, čime se potvrđuje koliko su regije u Europi, čak i ratovima usprkos, kulturološki čvrste cjeline, osim dobrosusjedskih odnosa morate imati i dobru pjesmu. Takvu, elegantnu, lijepu i senzualnu ljubavnu pjesmu imao je i u Hrvatskoj omiljeni srpski pjevač Željko Joksimović. Hrvatska mu je dala maksimalnih 12 bodova iako su u istom tjednu objavljene hegemonističke težnje novog srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića. Glazba je ovaj put bila iznad politike i tako bi trebalo ostati. Nisu svi Srbi, kao ni Hrvati, isti.
U skladu s time, samo bi u glazbi trebalo tražiti razloge lošeg odjeka ni po čemu osobene pjesme Nine Badrić. Ta pjesma niti je u suglasju s kurentnim pop-trendovima kao “Euphoria” pobjednice Loreen ili “L’Amore E Femmina (Out Of Love)”, niti je dramatična i na poseban način lijepa kao “Suus” Rone Nishliju, a i po svemu je lošija od “Nije ljubav stvar” Željka Joksimovića.
Uostalom, ponekad se i mora dogoditi loš plasman, čak i ako imate suvislu pjesmu poput starinske balade “Love Will Set You Free” Engelberta Humperdincka. Izraleski Izabo s glam-pop pjesmicom “Time”, Rambo Amadeus s tvrdim funkom “Euro Neuro”, te finska predstavnica švedske nacionalnosti Pernilla s decentnom neo-folk skladbom “Nar Jag Blundar” također se nisu plasirali u finale, a imali su intrigantnije pjesme od Nine.
Pouka je da moramo slati drukčije pjesme i drukčije izvođače, recimo Gustafe, Luku Belanija, Kawasaki 3p ili pjevače i pjevačice koji na hrvatskom ili engleskom jeziku znaju posredovati emocije i dramu, ako to pjesma posjeduje i zahtijeva, ali ni to ne garantira dobar plasman. To može biti pitanje ili zadatak za “stručni tim” HRT-a, ali kako god okrenuli, mi Eurosong, iako je posrijedi samo TV šou, doživljavamo preozbiljno.
Chris Hedges je u pravu, mi doista živimo u carstvu opsjena i trijumfu spektakla, ali možda nas Grci ipak osvijeste jer afrodizijak o kojem je revala neka njihova Severina ne bi trebala biti zabava nego borba za prava koja nam iza leđa kradu dok mi gledamo TV i bavimo se debaklom Nine Badrić na Eurosongu umjesto debaklom radnih i socijalnih prava.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....