TRNOVIT PUT DO USPJEHA

VIDEO: ŽIVOTNA DRAMA BRAZILCA KOJI JE PLESOM ODUŠEVIO U 'SUPERTALENTU' 'Nismo uvijek imali kruha, bilo je to čisto preživljavanje...'

 
Diego Siqueira
 INSTAGRAM

Diego Siqueira dolazi iz Brazila, a već osam godina živi u Hrvatskoj. U Lijepu našu stigao je jer je, kaže, želio iskusiti nešto novo i dokazati samome sebi da može postići više u životu. Diego je svojim nastupom u "Supertalentu" pridobio brojne obožavatelje, no malo se zna o njegovu odrastanju u siromaštvu.

- Nikad nisam bio gladan, ali nisam uvijek imao ni kruha (hrane) za jesti. Preživljavali smo s onime što smo imali... Kad mi je tata odlučio postati svećenik i zatvoriti naš dućan, doslovce smo počeli živjeti isključivo od rada vezanog uz crkvu. Morali smo računati s 'malom' plaćom, koje nije uvijek bilo. Prvih nekoliko mjeseci otac je dobivao samo pola ili trećinu plaće, a kod kuće su ga čekali žena i troje djece koje je trebao nahraniti. Život u takvoj službi iznimno je težak - od pojedinca se traži mnogo, a natrag se dobije gotovo ništa. To je doslovce posao održavan Božjom ljubavlju - rekao je ovaj mladi plesač za Dnevnik.hr. No dodaje kako mu je obitelj oduvijek bila najveća potpora u svemu što radi.

- Tete i ujaci pomagali su nam oko obveza i bili uz nas kad god nam je trebalo. Nije bilo lako, ali nikad nismo bili sami. Cijela situacija počela se poboljšavati kad smo stariji brat i ja malo odrasli. Borili smo se za sebe tražeći poslove i načine kako bismo pomogli obitelji, a pritom smo se i sami brinuli za sebe - govori Diego, koji ples smatra svojevrsnim lijekom za tugu, nezadovoljstvo i depresiju.

- Vjerujem kako je ples jako intimna, duboka, napeta i realistična terapija. Vidljivo prikazuje proces rada na nečemu pa tako i rezultate. Svakidašnja borba sa strahovima, guranje vlastitih granica što dalje i prihvaćanje da svaka akcija sa sobom donosi i reakciju, suočavanje sa svojim neuspjesima i dugoročni rad za samo pet minuta pozornosti. Ples nas čini borcima - objašnjava Brazilac, čiji otac pastor nije uvijek imao razumijevanja za njegovu strast prema plesu.

- U početku je bilo dosta komplikacija. Očekivali su od mene da nađem 'solidnu profesiju'. Ples su shvaćali kao hobi. Ali nakon što sam se zauzeo za sebe i čvrsto stao iza svojih odluka, dokazao im da ozbiljno mislim, a ne da sam samo mali dječak s praznom glavom, i oni su počeli mijenjati mišljenje. Trenutak koji ću uvijek pamtiti i nositi sa sobom bio je kad je moj otac rekao: 'Ponosim se onim što si postao'. To su bile riječi za koje sam mislio da ih nikad neću čuti - iskreno kaže Diego za Dnevnik.hr. Dodaje kako se danas i sam često bavi humanitarnim radom.

- Nakon teškog djetinjstva, želim iskoristiti svoje vrijeme i energiju za pomaganje drugima. Deset godina bavio sam se volontiranjem i putovao svijetom. Vodio sam plesne tečajeve u siromašnim zajednicama. Dobivao sam donacije pomoću kojih sam kupovao namirnice ili čak strojeve koji ljudima pomažu u šivanju, crtanju... Jednoj obitelji pomogao sam da izgrade kuću. Prije toga živjeli su u papirnatoj faveli u močvari. Pomagao sam i sirotištu u izgradnji sportske dvorane, u Africi sam mjesec dana radio u lokalnoj organizaciji koja pomaže zajednici. Također sam vodio različite radionice, dovodio liječnike iz inozemstva te držao jezične i brojne druge tečajeve - govori ovaj nevjerojatan mladić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 13:25