KORNELIJE KOVAČ

ŽIVOTNA ISPOVIJEST VELIKOG EX-YU HITMEJKERA 'Zdravko Čolić je bio moj najdraži pjevač, a sad me ignorira'

Vrlo toplo, blagodatno sunčano prijepodne u restoranu u predgrađu. S utišanoga razglasa čuje se umilni tenor Zdravka Čolića koji, kao po narudžbi, pjeva “April u Beogradu”, a to je ovdje najizvođeniji šlager iz pera našega sugovornika Kornelija Bate Kovača, jednoga od najplodnijih tvorničara hitova još iz vremena kad su šest republika i dvije pokrajine živjele pod plaštom Titove države.

- Ta pjesma se od pradavnina, čim ju je Čolić praizveo na festivalu Beogradsko proljeće 1975., kad je premoćno osvojila prvu nagradu publike, nametnula kao beogradska proljetna himna, i to je ostala - spomenem Kovaču, a na što on odgovori anegdotom:

‘April u Beogradu’

“Početkom ove godine Zdravko je, kao i uvijek, napunio beogradsku Arenu s više od 18.000 slušatelja. Neposredno pred početak zaustavila me je znanica i predstavila mi prijateljicu, Zagrepčanku, vatrenu poklonicu Čolića, kakva je i ona. Dotična gospođa mi je rekla da je doputovala zbog ‘Aprila u Beogradu’. I naglasila kako je Čolić, nedugo prije, gostovao u zagrebačkoj Areni, ali se, naravno, nije usudio da je tamo otpjeva. A njoj je, kaže, najmilija od svih Zdravkovih pjesama. I evo došla je, jer je sigurna kako se ne može zamisliti da beogradski koncert prođe bez ‘Aprila u Beogradu’.”

Dopisnik Studija iz Beograda Pero Zlatar i legendarni glazbenik Kornelije Kovač, autor brojnih ex YU hitova

Pitam Kovača kako surađuje sa Sarajlijom, koji više od dva desetljeća živi na beogradskim adresama - jer je poznato da njegove melodije ispunjavaju više od polovice Čolićeva repertoara, koji je bio jedan od šestero pjevača, treći po redu, u Korni grupi (preostalih petero su Seka Kojadinović, koja je kratko ostala, potom pokojni Dušan Prelević, Dado Topić, Zlatko Pejaković - s najduljim trajanjem, i Dalibor Brun).

- Premda Čoliću moram biti zahvalan jer mi najviše autorskih tantijema, od kojih lagodnije živim, kaplje od mojih skladbi koje on izvodi na koncertima, nosačima zvuka, te od izvedbi na radijskim i TV postajama - žalostan sam što moram reći kako ga ne vidim, a da prođu i po dvije godine, iako smo u istome gradu, udaljeni nepuna dva kilometra. Zdravko mi ne odgovara na poruke, pa se tješim, čovjek je prezauzet i ne zna gdje mu je glava od potražnje za njime koja ne prestaje. Po tome je fenomen, gdjegod se pojavio. I da godina traje dvostruko dulje, Zdravko bi mogao gostovati svakoga dana gdjegod zaželi, pred prepunim stadionima - govori sa sjetom.

Zanimalo me čuti njegovu priču o tome kako je pronašao Čolića.

Čolićev otac

- Korni grupa je 1969. s mojom skladbom ‘Cigu ligu’, koju je izveo Dušan Prelević, ušla u u završni krug kad se u Zagrebu, u dvorani u Kulušićevoj ulici, birao jugoslavenski predstavnik za festival Eurovizije u Madridu. Pet minuta pred početak izravnog TV prijenosa nema Prelevića. Režiser Anton Marti psovao je na sva usta. I onda se, u zadnjem trenutku, Prele dotetura nakresan. Uvrijeđen što smo vikali na nj, bijesno je šakom razbio staklo i okrvavio je. Jedva smo ga dovukli na pozornicu i nekako dotjerali pjesmu do konca. Pobijedili su momci iz 4M. Još u vlaku, na povratku u Beograd, kad se otrijeznio, raskinuo sam s Prelevićem. Naslijedio ga je Adolf Dado Topić. No, s njime smo se razišli na pola puta jer je tjerao drukčiji stil pjevanja. Njegov duboki bas bariton sa zrnom u glasu i visinama kreštavim do eksplozije napregnuća, mada je izvanredno zvučao, nije se uklapao u koncepciju Korni grupe. Oprostili smo se bez teških riječi. Dado je otišao u Osijek, da potom stigne do Zagreba, gdje je stvorio zavidnu solističku karijeru. U potrazi za novim glasom, misli su me odvele do Sarajeva. Sjetio sam se uglađenoga mladića iz sastava Ambasadori, kojeg mi je preporučio odličan skladatelj Esad Arnautali. Taj je Čolić u prethodne dvije godine pobijedio na sarajevskome festivalu Vaš šlager sezone s pjesmama Kemala Montena.

Iako mu je polaskala ponuda da postane pjevač Korni grupe, pred Zdravkom se ispriječila obveza roditeljima da će završiti studij ekonomije, a tek potom odlučiti hoće li se prikloniti pjevanju. Zato je odgodio odluku do sutradan, kad smo se sastali s njegovim ocem, visokim službenikom Sekretarijata unutarnjih poslova. Nakon što me je potanko ispitao o podrijetlu, imam li obitelj i koliko djece, kako izlazim na kraj s Korni grupom, uz još mnoštvo detalja, instinktom iskusnoga policajca stari je Čolić osjetio da sina daje u ruke pristojnoga čovjeka. Tako je Zdravko stigao u Beograd. No, ubrzo smo se rastali, nakon što mu se bilo učinilo da je dolaskom u grupu povukao krivi potez jer se nije uklopio.

Doba sa Zdravkom

Nakon godinu dana vratio sam ga i naša prva longplej ploča polučila je blistav uspjeh. Udarni brojevi bili su ‘Zvao sam je Emili’, ‘Loše vino’, ‘Vagabund’, ‘Život je lijep, Elen Mari’, ‘Ti si svjetlo, ja sam tama’ i ‘Poslije raskoši i sjaja’.

Uz mene, za Zdravka su skladali Arsen Dedić, Kemal Monteno i Goran Bregović. Uporno im je odlazio na noge i molio ih da rade za njega. Odmah sam osjetio kako Zdravko traži dokazane autore, a uz već spomenute, nagovarao je još Đorđa Novkovića i Đorđa Balaševića.

Upornost mu se oplodila...

- S njime su naše prodane naklade prelazile čak i 400.000 primjeraka. Moram priznati da je Zdravkov guru bio i ostao Goran Bregović. Čola je uvažavao svako njegovo mišljenje. Kad god bi Goran uhvatio vremena da prisustvuje snimanju, Čola ga je pozivao neka odsvira poneku dionicu na gitari, dade mu novu pjemu ili da ga posavjetuje...

Solisti Korni grupe

S kojim ste od solista iz Korni grupe i danas poslovno povezani?

- S Topićem i Pejakovićem. Oni sudjeluju na mojim multimedijalnim promocijama. Osim pjevačkoga dijela, tada razgovaramo o glazbi, a ja se pojavljujem kao moderator. Organizatorima podastrem svojih 40-ak pjesama, a oni izaberu one koje im se učine najprihvatljivijima. Najčešće sam u Sloveniji, a povremeno u Bosni i Makedoniji.

Što je sa Srbijom?

- U Srbiji nisam radio gotovo pet godina.

A u Hrvatskoj?

- Ni tamo ne prolazim. Stoga se učestalije sjetim stihova Duška Trifunovića: ‘Uspomene sve će sjati, kao dijademe, svima će se mladost zvati, dobro staro vrijeme’. Kad smo kod Hrvatske, prije tri godine iznimku je učinila Rijeka s promocijom na Trsatu, kad su, uz Pejakovića, pjevali Jacques Houdek, Ivana Vukov i Marko Tolja.

Zašto nije bilo Dalibora Bruna koji živi u Rijeci?

- Dalibor je bio dobar, ali neobičan momak. Izvrsno je igrao nogomet u NK Rijeci, a za nj se bio zapalio i Dinamo, gdje je proveo neko vrijeme, ali je utekao iz Zagreba ne odigravši nijednu službenu utakmicu jer mu se nije ostajalo na treninzima koliko su treneri zahtijevali. Recimo, u Domu omladine u Beogradu imamo pokus, a od Bruna ni traga. Tražimo ga i napokon jedva pronađemo u nekome zakutku kako kunja. Uhvatila ga fjaka, kaže. Ili kad smo krenuli na koncert u banatsko selo Idvor, na autocesti nas je preuzela konjska kočija, koja nas je preko oranica uz jako truckanje prevezla do zadružnoga doma, što je Dalibora oduševilo. A još se više oduševio kad je opazio da su sjedišta bila poslagana na ciglama. Želio sam da i on bude među izvođačima na Trsatu, ali uzalud, kao da je propao u zemlju. Iako sam cijenio pjevače s kristalnom bojom glasa, kakav je bio Brunov, zbog njegove ravnodušnosti i opuštenosti, morali smo se rastati.

Najčešće se uza Kornelija Kovača veže pridjev višestruko nadarena umjetnika. Uza to što je u glazbenim školama u Subotici i Sarajevu svladao sviranje na nekoliko glazbala, on je još skladatelj, dirigent, aranžer, pisac tekstova, producent i pjevač, a u razdoblju od 2003. do 2010. izdao je i tri knjige, “Tamne dirke”, “Falko i druge priče” i “Fusnota”, koje su čitatelji dobro ocijenili. Vaš reporter se diči da ga je u “Fusnoti” Kovač spomenuo u niz navrata, doduše u polemičnim tonovima. Napose je osjetljivo primio moju rečenicu iz izvještaja u Vjesniku u srijedu, da je “na festivalu lakih nota u Opatiji 1973. pobijedio skladbom “Moja generacija”, uz njegovo izazovno pitanje: “Gospodine Zlatar, pitajte bilo kojeg muzičara je li ‘Moja generacija’ laka nota?” Doista, tu sam se ogriješio o Kovača jer je “Moja generacija”, koja je zastupala Jugoslaviju na natječaju Eurovizije idućega proljeća, 1974., u Brightonu, u Engleskoj, naginjala prije klasičnoj glazbi. I upravo se zbog te težine, po glasovima žirija iz 18 zemalja, našla pri dnu. Podsjećanja radi, tada je sve suparnike, pjesmom “Waterloo”, pomela dotle neznana švedska skupina ABBA.

Bio bi potreban cijeli prostor na kojem je tiskan članak o Kovaču kad bismo mu samo nanizali nazive najpoznatijih skladbi, izdanih LP ploča, singlica i kompaktnih diskova, imena izvođača njegovih pjesama s teritorija negdašnje Jugoslavije i inozemstva, instrumentalna djela, 50 filmova za koje je napisao glazbu, k tome još 23 prateće glazbene motive za kazališne predstave i 14 za televizijske emisije i serije.

Evo nekih Kovačevih melodija koje je pjevušila milijunska kohorta slušatelja: “Jedna žena”, “Etida”, “Ti si mi u krvi”, “Podlugovi”, “April u Beogradu”, “Dzum ram”, “Trla baba lan da joj prođe dan”, “Zvao sam je Emili”, “Ove noći jedna žena mirno spava”, “Moja generacija”, “Ruška”, “Oj, djevojko, selen velen”, “Sjedim u jednom pariskom lokalu”, “Milo moje”, “Ručak za dvoje”, “Ti samo budi dovoljno daleko”, “Jedan groš”, “Pjevam danju, pjevam noću”, “Ljubomora”, “Kukavica”, “Los senores de la guerra” i tako unedogled. A pogledajte imena pjevača: Bisera Veletanlić, Zdravko Čolić, Davorin Popović, Jadranka Stojaković, Dragan Stojnić, Maja Odžaklijevska, Zlatko Pejaković, Neda Ukraden, Kemal Monteno, Zdenka Kovačiček, Slađana Milošević, Zdenka Vučković, Drago Diklić, Miki Jevremović, Severina, Olivera Katarina, Žarko Dančuo, Dušan Jakšić, Tihomir Petrović... i samo nekih od sastava: Sedmorica mladih, Generacija 5 i Legende. Od inozemnih asova iskaču: Dalida, Juan Pardo, Rocio Durcal, Luis Jardim, Rocio Jurado, Paul Jones i još tridesetak asova s vrhova top-lista.

Podrijetlo

Koji film izdvojiti, a koji zaobići? “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji” režisera Bate Čengića, “Lude godine” Zorana Čalića, “Aller retour” Saše Petrovića, “Bez”, “Sezona mira u Parizu” i “Una” Miše Radivojevića, “Nema problema” (s Lepom Brenom) Miće Miloševića, “Montenegro” Dušana Makavejeva, “Tamna strana sunca” Božidara Nikolića, “Hajde da se volimo” Aleksandra Đorđevića, “Vrijeme leoparda” Zdravka Velimirovića, “Država mrtvih” Živojina Pavlovića, “Grbavica” Jasmile Žbanić itd.

Kovač je potomak glazbenika. Majka, Srpkinja, Vera Stojanović pjevala je u opernome zboru, dok mu je s muške, subotičke, mađarske, strane djed, po kojem je dobio ime, bio zborovođa, a otac Joszef profesor glazbe, koji je prije Drugoga svjetskog rata predvodio manji zabavni orkestar Universal.

S njime je svirao diljem Kraljevine Jugoslavije, a hvalio se da je jednom gostovao i u inozemstvu, “čak u Fiume” (dakle, u Rijeci, koja je onda bila pod talijanskom okupacijom). Joszef Kovacz je koncem tridesetih bio premješten u Niš, gdje je upoznao buduću suprugu. Tamo ga je zatekla i njemačka okupacija. U Nišu su mu se rodili sinovi Mihailo (budući novinar, glavni urednik Duge, voditelj vijesti na beogradskoj televiziji i napokon ambasador Srbije i Crne Gore u Beču), i Kornelije (1. siječnja 1942.). Kako je kvislinški premijer general Milan Nedić dekretom bio zabranio strancima da rade u Srbiji, mađarska obitelj Kovaczevih morala se vratiti u Suboticu, tako da se Kornelije ni ne sjeća prvih niških koraka.

Krenuo je u srednju muzičku školu i poslije mature otisnuo se u Beograd da bi se upisao u muzičku akademiju, ali nije prošao na prijamnome ispitu. Potražio je zato sreću u Sarajevu i bio otprve primljen. Nije dugo očajavao zato što su ga nepravedno odbili u Beogradu jer su mu u sarajevskoj akademiji predavali vrsni profesori na glasu: Ljubljančani Anton Lavrin, Jože Sivec i Dane Škerl, Beograđani Ružica Savić i Božidar Trudić te Zagrepčani Mladen Pozajić, Eli Bašić i Kurt Hauser. Tijekom školovanja zarađivao je svirajući po plesnjacima s raznim sastavima, a utemeljio je i prvi sarajevski džezistički trio BKB s kojim se 1963. predstavio na ondašnjem međunarodno priznatome džez festivalu na Bledu.

Na izvjesno vrijeme bio se priključio Indexima s kojima je dva mjeseca gostovao po Sovjetskome Savezu. Nakon što se 1968. preselio u Beograd, osnovao je Korni grupu, koja u estradnome svijetu na glasu kao jedna od vodećih u preminuloj Jugoslaviji. Kovač je 1980. krenuo trbuhom za kruhom na Zapad, najprije u Englesku, da bi poslije četiri i pol ljeta prešao u španjolsku prijestolnicu Madrid, gdje ostaje pet i pol godina. I u Londonu i u Madridu K. K. je stekao uzorno ime surađujući s najviđenijim glazbenicima. Zatim se vraća u Beograd, u kojem se onomadne ispovijedio Studiju.

Kćeri i supruge

U braku s pokojnom Spomenkom - koja je u nekoliko navrata napisala riječi za njegove pjesme, od kojih je najprodavanija bila “Ti si mu krvi”, u neponovljivu izvođenju Zdravka Čolića - Kornelije Kovač dobio je tri kćeri: najstarija Aleksandra i srednja Kristina dugo su pjevale u duetu pod imenom K-2, a ploču im je objavio Croatia Records. No, prije izvjesnoga vremena one su se, na očevo veliko razočaranje, zavadile, štono kaže riječ, na krv i nož da su se čak odrekle jedna druge, a njihovu svađu su tabloidi najpomnije pratili. Kristina je udana za Igora Perovića, pjevača sastava Playboy, i ima šestogodišnju kćerkicu Taru. Najmlađa kći, Anja, izvan je glazbenih vrtloga i studira produkciju. Nakon što je ostao udovac, Kornelije Kovač se oženio s beogradskom službenicom Snežanom.

Najizvođenija Kornelijeva melodija u inozemstvu bila je “Trla bana lan”, prije svih u interpretaciji Dalide nazvana “Ma dam, dam, dam”.

Singlica “Trla baba lan”, koja je bila prodana u 60.000 kopija, izazvala je politički skandal najviše vrste. U veoma slušanoj humorističkoj emisiji “Tup, tup”, koju je na beogradskome radiju vodio Milovan Ilić Minimaks, nehotičnom pogreškom glazbenoga suradnika, poslije vijesti o posjetu predsjednika Tita afričkim državama, puštena je “Trla baba lan”. Podigla se kuka i motika i prokuljale su glasine da su uz Minimaksa zbog uvrede ličnosti druga Tita bili uhićeni šefovi radija. Ta neistina je, kaže Kornelije, pomogla da ploča plane: “Nitko nije zaglavio u zatvoru, a bila je to najbolja reklama koja se može zamisliti!”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:02