PIŠE TVRTKO PULJIĆ

Mogu li hrvatski košarkaši do Olimpijskih igara u Riju? Danas je sve u jednoj lopti...

Dario Šarić
 Ronald Goršić / Cropix

Hrvatski olimpijski odbor priredio je ugodno druženje ovoga vikenda u predivnom Malom Lošinju za sponzore i novinare koji će put Rija, za otprilike dva mjeseca. Uglavnom, u ta dva dana stigne se porazgovarati sa svima, a gotovo na svakom koraku dočekalo me pitanje: mogu li košarkaši do Rija?

U tim sam pitanjima spazio potihu nadu. I nisam mogao reći ništa određeno. Jer s košarkom u Hrvata, barem ako je riječ o reprezentaciji, s vremenom svima postane jasno da je bilo što prognozirati, popriličan hazard. Rekao bih - utopija.

Uzmite samo slučaj otprije tri godine, slučaj s Eurobasketa u Sloveniji, gdje je Hrvatska prvi put od 1995. godine uspjela doći u polufinale nekog velikog natjecanja. Prije tog Eurobasketa gubila je Hrvatska u serijama, prijetilo je kako će se sve raspasti tijekom turnira u Istanbulu, a onda smo i uoči samog početka izgubili Marka Tomasa zbog ozljede. Uza sve stigao je startni poraz od Španjolaca, od gotovo trideset razlike, s time da je Hrvatska za 40 minuta uspjela tada ubaciti svih 40 poena!

I onda se dogodilo polufinale.

Ovoga tjedna razgovarao sam s dva važna člana nacionalne selekcije. Bojan Bogdanović i Roko Ukić treniraju, održavaju formu i nekako mi se čini da im uloga autsajdera, ako ćemo grubo, ili malo ljepše, favorita iz prikrajka, odlično odgovora. Svjesni su da su se lani propisno osramotili porazom od Čeha i sada imaju svoje planove, ali o njima možda razgovaraju međusobno, jer javno vlada zavjet šutnje.

Dario Šarić se požalio što u našoj vrsti nema Ante Tomića, a ovaj je pak objasnio posljednjeg tjedna kako “ovog ljeta ima druge planove”.

Nešto je više od mjesec dana do početka kvalifikacija u Torinu, za dva tjedna krenut će i pripreme koje će povesti Aco Petrović, a Hrvatska je skromna i tiha. Štoviše, uživat će u medijskoj zavjetrini barem dok budu naši nogometaši trajali na Euru, i što je najzanimljivije u tom scenariju, neće se oni nimalo osjećati zapostavljeni.

Očito je, ova priča im odgovara. Pustite naslovnice i velike najave. Pustite i zvučne izjave. Ako je itko naučio koliko takve znaju biti kobne, onda su to oni.

No doista, mogu li košarkaši do Rija?

Ne znam kako će se rasplesti ta priča u Torinu, iako mi se čini da je puno teže iz Torina pronaći vizu za Rio nego bi u Riju - posebno iz skupine A gdje je i SAD - bilo otići do polufinala Igara. I to je priča današanje košarke. Priča koja je ponešto drukčija od one iz 2008. kad su košarkaši bili posljednji put na Igrama. I tada je SAD bio svijet za sebe, no u posljednjih osam godina razlika između Hrvatske i nekih ostalih velikih reprezentacija nije više toliko dramatična. Realno, onda smo u Pekingu znali da ćemo kleknuti protiv Španjolaca, Litavaca, Argentinaca, pa i Grka s dvadesetak razlike.

Danas je sve u jednoj lopti. Kao što će u jednoj lopti biti ogledi protiv Talijana ili Grka u Torinu, kao što će u jednoj lopti biti četvrtfinale onoga koji prođe iz Torina do Rija.

Reći ćete, zaboravio sam Češku. Nisam, znam da se dogodila, uostalom malo je utakmica koje su se odigrale a da iz njih pamtim toliko detalja kao što pamtim od te nedjelje u Lilleu.

Ako su naši košarkaši izabrali put u kojemu će nastojati govoriti na parketu, onda je to izbor koji podržavam. Manje je važno, složit ćete se, što će oni reći o svojim šansama ispred mikrofona od onoga što će govoriti njihova kemija na parketu.

Talijani su domaćini, Talijani imaju - posljednji koji je govorio na tu temu bio je Danilo Gallinari - taj stav koji se nama često znao obiti o glavu, stav “evo nas, ispraznite mjesto za Rio”. Što se budu više približavali, a nemojte sumnjati da Gallo neće biti jedini, to će svaka izjava iz momčadi Ettorea Messine biti motiv više za Hrvate. Grci za sada šute. I osluškuju. Grci neće imati Vassilisa Spanoulisa, ali bi svi ostali trebali biti tu. Sa Spanoulisom su nas tijesno dobili u Zagrebu na Eurobasketu lani u utakmici u kojoj nama nije bilo Bojana Bogdanovića.

Jesu li bolji od nas? Kladionice će igrati i na Grke, a svakako na Talijane prije nas.

Znate što bih ja volio? Volio bih te Grke u polufinalu. Više nego Meksiko. Znate li zašto? Zato što sam uvjeren da smo s velikima u jednoj lopti. Oni manji, manje razvikani, za nas su uvijek bili pogubniji.

Recimo, Češka. Iako je na ovim stranicama mjesec dana uoči Eurobasketa lani izašao tekst s naslovom “Oprez: Češka je plutajuća mina!”.

Ili je i ta lekcija svladana? Pričekajmo, sve će se vrlo brzo rasplesti.

I gotovo sam uvjeren da se neće prepasti. Onih velikih. I svoje šanse. Možda bude dovoljno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 17:44