Alves: Naučio sam živjeti s uvredama, mislim da će me zauvijek vrijeđati

Nedavno su na Wembleyju prijateljsku utakmicu igrale Engleska i Gana. Nebitno za priču, bilo je 1-1. Ono što se te večeri u kolijevci nogometa na prvi pogled dalo zamijetiti - danas nogomet igraju uglavnom obojeni igrači. Bez obzira radi li se o afričkoj - što je onda očekivano - ili o europskoj reprezentaciji. O.K., Asamoah Gyan, Sulley Muntari, John Mensah i Michael Essien (koji igraju baš u Engleskoj) - crni su kao i ostatak njihove momčadi. Ali, i Englezi su u velikoj mjeri bili ‘zagorjeli’. Glen Johnson, Ashley Young, Joleon Lescott, Darren Bent, Danny Welbeck, Jermain Defoe (sedam od 20 iz zapisnika bilo je tamnoputih).

Bez obzira na osobne poglede, rasne su granice u pravilu u nogometu odavno porušene. Samo ponegdje, na nesreću ponekad i u Hrvatskoj - hukanje i banane još se tretiraju kao navijački rekviziti.

Tako su se na Poljudu u proteklih nekoliko godina ponavljali slučajevi vrijeđanja tamnoputih igrača Dinama, Varteksa, Intera...kada su isti čašćeni hukanjem s tribina i bananama na travnjaku. Slično vrijeđanje bio je doživio i engleski reprezentativac Emile Heskey na Maksimiru kada je ružnih 1-4 iziritiralo dio navijača zbog čega je Hrvatska u stranim medijima doživjela neugodne kritike. Iako su to samo izdvojeni slučajevi, loše se reputacije teško riješiti. Česti navijački incidenti, kao onaj na Malti, ili onaj kada su navijači u Livornu tijelima na tribinama iscrtali kukasti križ, ne bi se smjeli ponavljati. Zato jer je riječ o recidivima iz ranog srednjeg vijeka.

Iste večeri kada su igrale Engleska i Gana, i za Francuze je na Saint-Denisu protiv Hrvatske igralo čak 14 obojenih igrača od 24, koliko ih je Laurent Blanc imao u zapisniku.

Benzema, Clichy, Rami, Nasri, Malouda, Alou Diarra, Matuidi, Mandanda, Evra, Sagna, Abou Diaby, M’Vila, Loďc Remy, Hoarau - 14 od 24 tamnoputa uključe li se Nasri i Rami kao Alžirac odnosno Marokanac.

U engleskoj nogometnoj reprezentaciji obojeni su igrači odavno normalna pojava. Pedantni Englezi dosad su nabrojali 62 onih koji su nastupili za Gordi Albion. Stara kolonijalna velesila preplavljena je tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća emigrantima iz bivših kolonija - jednako kao i Francuska. Iz redova njihovih potomaka regrutirani su brojni današnji reprezentativci. Koliko je to većini Engleza danas nebitno, koliko su oni danas ‘daltonisti’, najbolje će pokazati primjer iz 2010., kad je Engleska igrala i u prijateljskoj utakmici u Grazu na UPC Areni pobijedila Japan 2-1. Tada su James, Johnson, Ashley Cole, Huddlestone, Rio Ferdinand, Walcott, Bent i Lennon bili u startnoj postavi, a Wright-Phillips i Heskey zamjene u drugom dijelu.

Prvi obojeni igrač u engleskoj reprezentaciji sada je već opjevani Viv Anderson (igrač Nottingham Foresta, Arsenala, Manchester Uniteda...), kojeg je kao prvog uveo izbornik Ron Greenwood 29. studenog 1978. protiv Čehoslovačke. Otad je svim izbornicima potpuno normalno da u momčad uvode tamnopute igrače - Bobby Robson i Graham Taylor uveli su ih po 12 u momčad, Fabio Capello šest, Terry Venables četiri, Glenn Hoddle, Kevin Keegan i Steve McClaren po tri, a najviše - čak 16 - Sven-Göran Eriksson.

Francuska je u odnosu na Englesku bila puno naprednija te je među tricolorima prvi obojeni igrač, Raoul Diagne, zaigrao već 1931. Već na SP-u 1938. Francuzi su imali u reprezentaciji tri igrača alžirskog porijekla, a tradicija se nastavila. Slavni Raymond Kopa, J ust Fontaine, Roger Piantoni, Maryan Wisnieski bili su djeca imigranata kao i Michel Platini, Jean Tigana, Manuel Amoros, Eric Cantona, Patrick Vieira i David Trezeguet nakon njih.

Ekspanzija “obojenih stranaca” posebno je došla do izražaja tijekom 1990-ih. Pobjednička generacija iz 1998., ona koja je dobila Hrvatsku u polufinalu, imala je u svojim redovima doseljenike iz Armenije, Alžira, Guadaloupea, Nove Kaledonije, Argentine, Gane, Senegala, Italije, Frrancuske Gijane, Portugala, Španjolske (i Baskije), Martiniquea.

No, ta multikulturalna reprezentacija često je tada bila meta rasističkih napada. Predsjednik Nacionalnog fronta Jean-Marie Le Pen, tada kanditdat za predsjednika Francuske, javno je rekao da BBB (Black, Blanc, Beur) reprezentacija nema pravo zastupati Francusku.

- Crni, bijeli i doseljenici iz sjeverne Afrike ne mogu igrati zajedno - smatrao je Le Pen.

Na to se odmah u istovjetnom negativnom kontekstu bio nadovezao francuski filozof Alain Finkielkraut:

- Istina, francuska je reprezentacija BBB - to znači black-black-black. Cijela nam se Europa zbog toga smije?!

Srećom, i njega je normalna većina građana proglasila fašistom kao i Le Pena. Unatoč svim pozitivnim pomacima, pojedinačni rasistički ispadi na nogometnim terenima i dalje su aktualni.

“Otac ti pere slonove, majka ti je kurva”, vikali su “navijači” Tottenhama Emmanuelu Adebayoru na Santiago Bernabeuu nakon što je Realov igrač zabio prva dva od četiri pogotka u četvrtfinalu Lige prvaka.

Bananama na travnjaku škotski su navijači nedavno počastili Brazilca Neymara, od navijača Zenita u Rusiji ih je dobio proslavljeni Roberto Carlos koji igra za Anži...

- Doživio sam puno rasizma u Španjolskoj. Navijači me zovu majmunom i vrijeđaju. Jako me to smeta, ali čak sam se naviknuo - poručio je Barcelonin Dani Alves u razgovoru za dnevnik Folha iz Sao Paula.

Predsjednik Uefe Michel Platini ‘krstario’ je ovim dijelom Europe, opominjao je Hrvate, Srbe i ostale: “Say no to racism”. No, ista se priča ponavlja svuda, ne samo ‘u tranziciji’. Srećom, sve manje makar - pošast primitivnog rasizma očito nije iskorijenjena.