DRAŽEN KRUŠELJ Realno, Šukeru igra glavom nikad nije bila jača strana...

Davor Šuker u HNS-u ne radi za plaću. Davor Šuker nije glup, rekao je po povratku u Hrvatsku predsjednik Saveza i zapravo nam otkrio bitno više nego što smo od njega naučili. Na primjer, zašto nema službeni Twitter račun na kojem bi fanovima iz bilo kojeg kuta svijeta sažeto objasnio što misli o, recimo, krizi koja trese Savez. Dok tri puta napišeš “Davor Šuker misli”, već si potrošio većinu od predviđenih 140 slovnih mjesta poruke.

Otkrio nam je zatim, a potvrdio Mamić u Stankovićevoj emisiji, dobro skrivanu tajnu da je već dvije i pol godine predsjednik volonter. Dok zlobnici šire glasine da se u stankama između dvije londonske partije ruleta kupa u Dom Perignonu naoružan kreditnim karticama HNS-a, Šuker daleko od očiju javnosti zadovoljava dobro skrivenu filantropsku strast. Svjedoci se zaklinju da je tijekom dva tjedna boravka na Tajlandu spavao u jednom prenapučenom sirotišu u Bangkoku na slamnatoj postelji. Jutra je provodio farbajući zahrđale vratnice raspadnutih golova ili koseći travu, a popodne je podučavao dječicu nogometnim vještinama. Shrvan slatkim volonterskim umorom na koncu je gotovo prespavao revijalnu utakmicu legendi.

Novi detalji bacaju drukčije svjetlo na Šukerovu misiju u azijskom mravinjaku, premda ta egzotična pustolovina niti ovako nije posebno sporna. Je li stvarnost našeg nogometa danas manje kaotična nego što je bila prije desetak dana kada Šukera nije bilo u Zagrebu? Nije. Može li Šuker u tom rašomonu učiniti štogod pametno? Ne može. Igra glavom nikada nije bila njegova jača strana. Imajući ovo u vidu, odmjereniji politički analitičar možda bi čak došao u napast pohvaliti predsjednikovu suzdržanost jer je izabrao “treći put” i jasno se držao “ustavnih ovlasti”. Predsjednici su kod nas često fikusi poput Mirka Barišića. Nazočni na svim utakmicama, svjedoci svakakvih gadosti, ali dobrovoljno svezanih ruku. Sjede u kutu, nikom na putu kao majstori zen-meditacije. Još češće su diktatori čvrste ruke koji probleme rješavaju na osebujan način. Žužul će potjerati pola momčadi nakon poraza protiv Hajduka jer, objektivno, koga ti dečki misle pobijediti ako ne mogu Hajduk? Medić je postao predsjednik-trener, vrlo uspješan, s perspektivom da sebe jednog dana “autsorsa” hrvatskoj reprezentaciji. Šuker je mudriji, svjestan da fikusi venu, a revolveraši prije ili kasnije nalete na metak. Zato tek diskretno “sukreira vanjsku politiku” i najavljuje nove volonterske misije, sljedeća bi, kaže, mogla biti u Omanu. Što god tamo činio, već danas nam je jasno da teško može “omanuti”...