SAMO U SN FELJTON A. SAMOVOJSKE

Hrvatski izbornici: 'Vi danas nemate pojma kakva je on bio marka'

 Cropix/Robert Belošević

Hrvatska je imala mnogo velikih nogometaša. Bernard Vukas, Vladimir Beara, Stjepan Bobek, Branko Zebec, Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat, Josip Skoblar, Davor Šuker, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki bili su genijalci nad genijalcima. O njima je i svijet pisao romane. No među najvećima od najvećih osobito je mjesto držao Dražan Jerković. On je bio poseban.

Dražan Jerković (Šibenik, 6. kolovoza 1936. - Zagreb, 9. prosinca 2008.) bio je briljantan nogometaš. Svjetska klasa. Njegov je klub bio Dinamo. Bio je “plavi 9”. Centarfor. Bila je to pozicija koju su negda obožavali. Za strijelca se uvijek davalo kraljevstvo. U ranoj mladosti je Suhi (nosio je taj nadimak jer je bio neprirodno mršav) bio nenadmašni dribler. Potom se ostavio driblinga i zabijao golove. Nerijetko i svojim osobitim specijalitetom, glasovitim “škaricama”. Koje je potezao i kad je bio od vrata udaljen i 16 metara. Jerković je igrao za reprezentaciju negdašnje države, a na kraju karijere, slomljen dokraja, otišao je u belgijski Gantoise i brzo se vratio.

Najveći od najvećih

U nizu iznimnih djela eto i Jerkovićevih naj-djela:

Jerković je bio najbolji strijelac Svjetskoga prvenstva 1962. u Čileu. Samo je dijelio prvo mjesto, reći će netko. Jest dijelo je. S kime? S Garrinchom, za kojeg mnogi Brazilci tvrde da je bio bolji od Pelea, i Vavom, Albertom, Ivanovom i Sanchezom. Loše društvo? Ni u bunilu. Jerković je bio i najbolji strijelac Prvog europskog prvenstva, održanoga 1960. u Parizu. No to nije sve što je blistalo u karijeri neponovljivoga strijelca. On je za, citiramo Jerkovića, “voljeni i najdraži Dinamo” odigrao 315 utakmica i postigao 322 pogotka (1,02 po utakmici)! U službenim utakmicama njegova je statistika 128 pogodaka u 179 nastupa (0,71). No brojke, iako su najvjerniji pratitelj istine, u biti su vrlo suhe i nikako ne mogu do kraja oslikati vrijednost jednoga genija. A Jerković je bio genij.

Tomislav Cigo Mušković, negdašnji igrač Dinama i Lokomotive, bio je velik Jerkovićev prijatelj. A Jerković prijatelja nije imao mnogo. No ti koje je on držao prijateljima mogli su biti sto posto sigurni da će im, zatreba li, dati i bubreg. Mušković nam je 2008. uz Dražin krevet u bolnici Rebro pričao:

- Vi danas nemate pojma kakva je marka bio Dražan Jerković. On je bio najveći od najvećih. Eto koliko je bio velik: igrali smo jednom zgodom, početkom šezdesetih (godina XX. stoljeća, op. p.), u Beogradu. Pobijedili smo i potom smo se Orijent ekspresom zaputili za Zagreb. Kad smo stigli u Slavonski Brod, vlak je stao. Kako je stajao poduže, zapitali smo se što se događa. Pogledali smo na peron, a na njem’ je bilo barem dvije tisuće ljudi. Brođani su zaustavili vlak i nisu se htjeli maknuti prije no što vide Dražana Jerkovića. Probudili smo Suhog, govoreći mu: “Diž’ se, izvoli se pokazati ljudima.” Jerković se odjenuo, izišao iz vlaka, pokazao se i porazgovarao s Brođanima. Tek je tada vlak mogao krenuti za Zagreb. Eto, to vam je bio Dražan Jerković.

Jerković je bio fenomen. Dr. Mirko Gjurašin, glasoviti zagrebački liječnik, sjajno je u Monografiji o Dražanu Jerkoviću oslikao šezdesete, vrijednost nogometa i jednoga čovjeka u Zagrebu.

- Kad je Jerković ulazio u Gradsku kavanu, svi bi ustali, stali u špalir i zapljeskali - pisao je dr. Gjurašin.

Tko bi se danas kome ustao. Ma danas Dinamova nogometaša, kad bi ušao u Gradsku kavanu, nitko ne bi ni prepoznao.

Dražan Jerković, visok, naočit, uvijek u najboljemu automobilu, postao je legenda za života.

Jerković nije bio faca samo stoga, jer je bio jedan od najboljih hrvatskih golgetera svih vremena. Jerković je bio i jedinstveni izbornički slučaj.

Izbornik i 1978.

Dražan Jerković je 15. studenoga 1978. dobio priliku samostalno voditi YU-vrstu. Postao je izbornik. No šefovao je samo jednu utakmicu, u kojoj je Jugoslavija u Skoplju, u Balkanskome kupu, samljela Grčku 4:1. Premda je pobijedio nikad više nije dobio priliku samostalno voditi vrstu Jugoslavije. Zašto?

Mediji, i ne samo beogradski, uoči ogleda s Grčkom razapeli su Jerkovića.

Novinari su Jerkoviću “nasapunali dasku” jer je “narušio sve standarde”’, jer je “od Jugoslavije nakanio stvoriti nogometnu provinciju”. Sporan je bio sastav s kojim je Jerković krenuo na Grke.

Jerkovićeva je Jugoslavija izgledala ovako: Avramović (Rijeka), Džoni (Hajduk), Hrstić (Rijeka), Cukrov (Rijeka), Zajec (Dinamo), Stojković (Partizan), Bakota (Zagreb), Petrović (Crvena zvezda), Halilhodžić (Velež), Slišković (Velež), Savić (Crvena zvezda). Čak šestorica igrača bila su iz hrvatskih klubova, dvojica su stigla iz Mostara, a samo trojica bila su iz Beograda. Darko Draženović, pokojni bard hrvatske sportske riječi, u “Večernjem listu” je pitao: “A što sada kritikusi”, a kritikusi su odgovorili sa: “Zbogom Jerkoviću.” Glatka pobjeda nije značila baš ništa.

Premda velik u svakoj pori svoga bića, Jerković koji je igrao za Hrvatsku 1956. u dvoboju s Indonezijom, imao je tužan postnogometni život. Već 1965. bio je označen kao malo preveliki Hrvat. Nakon finala Kupa u kojem je Dinamo na stadionu JNA u Beogradu svladao Budućnost (tad Titograd, danas Podgorica) 2:1, kapetan Modrih u improviziranome je govoru kazao:

“Pehar se vraća u kolijevku jugoslavenskog nogometa, u naš dragi i voljeni Zagreb.” Ta “bogohulna rečenica” Jerkoviću je donijela velike neprilike.

Jerković je definitivno dobio po prstima 1972. Jerković je tada nakon finala Kupa, u kojem je Hajduk pobijedio Dinamo 2:1 izvrijeđao NS Jugoslavije. Bio je suspendiran, pa kažnjen. Dinamo nije ni trepnuo. Označen kao nepopravljivi buntovnik izgubio je i trenersko kormilo u Dinamu (umjesto Jerkovića stigao je Bobek). Nakon toga slučaja, osjećajući se izdanim, godinama nije zakoračio u Maksimir.

Kad se Hrvatskoj 1990. ukazala zgoda da odigra utakmicu s SAD-om, prvu pod svim hrvatskim obilježjima, u HNS-u dvojbe nije bilo. Mladen Vedriš i Darko Tironi, motori Saveza, uglas su kazali:

- Izbornik će biti Dražan Jerković.

Organizirati utakmicu Hrvatska - SAD u prosincu 1990. nije bila nimalo jednostavna zadaća. Danas je lako pričati o tome velikom događaju. A tada? Hrvatske još nije bilo, Hrvatska je bila tek u nacrtima, u mislima, u želji. Kako priskrbiti dozvolu za međudržavnu utakmicu, kako se, na užas Beograda, titulirala u Hrvatskoj? Kako, napokon, sastaviti reprezentaciju, kad su svi najbolji hrvatski igrači još uvijek igrali za Jugoslaviju?

CIJELI ČLANAK O NAJBOLJEM OD NAJBOLJIH MOŽETE PROČITATI U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 06:01