Gospodine Mateo Beusan, možete li zamisliti takav scenarij?
- Iskreno, meni je to nezamislivo. Ja sam bio prvi i jedini sudac koji je u jugoslavenskoj ligi, na utakmici Borac - Dinamo u Banjoj Luci, ispraznio dio tribine na kojoj su bili hrvatski navijači i nakon toga sam imao velikih problema, a da ne govorim o stigmi koja me otad prati, eto, već više od 20 godina. Bilo je to u jesen 1989., praktički u predvečerje velikosrpske agresije, pa se meni poslije zamjeralo da sam hrvatsku mladost isporučio na milost i nemilost jugoslavenskoj miliciji, a sve sam napravio u dogovoru s predstavnicima obaju klubova, i Dinama i Borca, svi su živi pa neka vam kažu kako je bilo.
Jeste li zbog svoje odluke u Banjoj Luci imali neugodnosti, jesu li vam prijetili?
- Nitko mi nije prijetio, ali morao sam pisati desetke izvještaja da opravdam svoju odluku, a od tada stalno netko s novinskih stranica ili s portala upire u mene prstom: ‘Evo ga, to je onaj koji je praznio stadion od hrvatskih navijača!’, a to nije nimalo ugodno.
Poučeni i vlastitim iskustvom, vi ste dakle vrlo otvoreno skeptični da će suci preuzimati rizik prekidanja utakmica?
- Ne vjerujem da se sudac u našem nogometnom podneblju danas osjeća dovoljno zaštićenim da bi preuzeo takav rizik. Sudac bi morao imati ne 100 posto, nego 200 posto zaštitu nogometnih struktura, a dobro znamo da nije tako, da najčešće biva Pedro i skida ga se s lista umjesto da ga se podrži. Uvjeren sam da sudac koji prvi prekine neku utakmicu u HNL-u neće ostati na sudačkoj listi. Pritom će imati još stotine problema s javnošću i sa svim mogućim sportskim i nesportskim strukturama kojima će morati pisati izvješća i odgovarati zašto je to učinio i je li siguran da je ima dovoljno razloga to učiniti, je li siguran da je dobro procijenio sigurnosnu situaciju...
Prema tzv. akcijskom planu HNS-a glavni sudac ne bi sam odlučivao o pražnjenju tribine ili stadiona ili o prekidu utakmice, nego u suradnji s delegatom, četvrtim sucem te policijom.
- Dobro je da je utvrđena procedura i hijerarhija odgovornosti te da u donošenju tako delikatnih odluka sudjeluje više osoba. Ali, znate, tu se sad otvara i novo pitanje: koliki bi to broj specijalaca morao biti na stadionu da isprazni, recimo, jednu tribinu na kojoj je pet ili deset tisuća gledatelja i tko će, naposljetku, sve to platiti?
Kako je moguće da se pokraj svih rigoroznih kontrola na stadionskim ulazima na kraju na tribinama pojave deseci i stotine navijača s bakljama i svom ostalom pirotehnikom? Nije li za to odgovorna policija, osiguranje na stadionu, organizator utakmice?
- Policija nema nikakve veze s objektom, dakle sa stadionom, nego postoji stadionska služba sigurnosti koja pregleda svaki bunker i svaku rupu na svim tribinama. E, sad, kako je onda moguće da se toliko pirotehnike nađe dan kasnije na utakmici!? Osobno mislim da navijači uvijek imaju nekog svog čovjeka iz kluba ili čak iz službe sigurnosti, a koji im pomaže unijeti i sakriti pirotehniku.
Ni tehnička opremljenost stadiona ne jamči da će biti moguće ostvariti HNS-ov akcijski plan, jer neće biti lako identificirati počinitelje (grupe) incidenata koji bi morali prekršajno ili kazneno odgovarati i platiti štetu iz svoga džepa?
- Istina, inzistira se na pojedinačnoj odgovornosti i saniranju štete, ali u praksi će to s obzirom na opremljenost klubova i stadiona biti teško izvedivo. No, ja svejedno pozdravljam novi napor HNS-a da se obračuna s izgrednicima svih vrsta, iako initmno mislim da su ovo više mjere za treniranje strogoće nego za zaživljavanje u praksi. Uostalom, možete li se sjetiti koje utakmice u Europi na kojoj ste vidjeli da se prazne tribine ili da se prekidaju? U najdrastičnijem slučaju sudac povuče momčadi s terena na par minuta, a potom nastavlja utakmicu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....