Tri bitne stvari vidjeli smo u prvenstvenom ogledu Hajduka i Rijeke na Poljudu.
1. Hajduk je bio puno bolji
Bolji od Rijeke, ali i – što je znatno važnije – bolji i od samoga sebe, odnosno od nastupa koje je pokazivao u posljednje vrijeme. Konačno je ta igra sličila dobrom nogometu, bez grča, panike, uzastopnih neforsiranih grešaka i očajničkih napucavanja. Nije bilo sjajno, ali bilo je – OK.
Sve to sa sastavom koji možemo opisati kao, u najmanju ruku, eksperimentalni. Nedostajala su barem petorica iz prvih 11: Kalinić, Maloča, Vršajević, Sušić i Balić. U odnosu na postave iz kratke Špacine ere, nije bilo ni Vukovića, Mezge i Maglice – posljednji je ušao tek nekoliko minuta prije kraja. Čak trojica startera su protiv Rijeke upisala svoje prve minute u bijelom dresu. Ivo Grbić, Josip Juranović i Fran Tudor trojica su 19-godišnjaka priključena iz druge momčadi: dok je prvi imao premalo posla (golovi ne idu njemu na dušu) da bismo sudili o njegovoj kvaliteti, druga su dvojica uz još dvije godine mlađeg Nikolu Vlašića bili najpoduzetniji i najbolji na terenu.
Izuzevši blagu premoć u prvih desetak minuta i još jedan mini-period potkraj susreta u kojemu su zabili iz jedina dva udarca u okvir gola, gosti su tijekom cijele utakmice bili u podređenom položaju. Ne treba ipak izvoditi neke prevelike zaključke iz toga. Rijeci bodovi iz ovog susreta realno nisu značili baš ništa osim prestiža; imali su i više razloga od Hajduka čuvati se za uzvrat polufinala kupa; nedostajali su im Alex i Balaj, a nije bilo ni Hristova, nominalno drugog centarfora. To su sve valjana opravdanja, ali ipak samo to – alibi za činjenicu da do 80. minute nisu uspjeli stvoriti nijednu pravu priliku.
2. Međutim, Rijeka je i usprkos tome pobijedila
Pitanje je filozofske (ili, bolje rečeno – svjetonazorske) naravi: je li gostujuća momčad onda zaslužila odnijeti bodove s Poljuda? Rezultat zvuči grubo za domaćine, koji su uložili silni trud i nesumnjivo pokazali više u 90 minuta, ali gosti nisu pobijedili zbog nekakvog poklona ili sumnjive situacije, nego posve pošteno.
Matjaž Kek je pobjedu pripisao sreći, ali to je točno tek utoliko što je Hajduk dvaput pogodio vratnicu, a Tudor i Milevski su zapucali velike šanse; Rijeka je, s druge strane, iskoristila svoje šanse kad je hajdukovcima pala snaga i koncentracija, a to već nije samo pitanje sreće, nego i vještine, fokusa i iskustva. Kod oba je pogotka Hajdukova obrana 'zaplivala', zapravo i jedina dva puta u utakmici, ali sve to je dio igre, a ljepota nogometa upravo i jest u tome što ne pobjeđuje uvijek onaj koji je većinu vremena bolji.
Što nas dovodi to treće točke…
3. Mentalitet: čiji je trenutno pravi?
Opet treba citirati starog 'hajdukovca' Keka, koji je nakon utakmice izjavio: „Reakcija Torcide je najslikovitiji prikaz utakmice. Slavili su Hajduka, a mi smo pobijedili.“
U prvom dijelu sezone Kek je imao Andreja Kramarića, koji je igrao u senzacionalnoj formi i sam rješavao utakmice kad je trebalo. Njegov je značaj bio nemjerljiv, ali treba imati na umu da u nastavku nema ni Moisesa, koji je nesumnjivo bio drugi najbitniji igrač; premda su u međuvremenu stigla i pojačanja, Rijeka je ipak bitno slabija nego što je bila. O tome najbolje govori učinak u proljetnom dijelu sezone: s ovom pobjedom na Poljudu, to su četiri pobjede, pet neriješenih i jedan poraza. Ne baš impresivno.
Kek insistira na prilično šabloniziranoj igri u koju su se fino uklopili Radošević i Bradarić; Alex je tek naznačio potencijal, a Balaj je OK, ali samo 'K' od Kramarića. Nitko od 'starosjedilaca' nije napredovao od zime i uvjerljivo najbolji igrač proljeća je defenzivni veznjak Josip Radošević, što ne govori toliko o njegovoj kvaliteti koliko o stanju ostatka momčadi. Rijeka ne igra dobro: nema tu kreacije, nema nepredvidivosti. Refleksne, uvježbane reakcije i čvrstoća u sredini donijele su joj neke rezultate, pa tako i obećavajući rezultat (1-2) uoči uzvrata kupa s Dinamom. Ali nije to – to: ta je utakmica na Maksimiru bila njena dosad najgora još od ljeta.
Uoči tog ogleda – vjerojatno najvažnijeg za Rijeku u proljetnom dijelu sezone – pitanje je kako ćete gledati na ono što se dogodilo na Poljudu. Je li prikazana igra, vrlo loša s obzirom na individualnu kvalitetu u odnosu na Hajduk, pokazatelj kontinuiranog kreativnog i taktičkog pada momčadi te zamora materijala ili možda 'pobjedničkog' mentaliteta koji polučuje rezultat i kad igra nije na potrebnoj visini? Kek i Armada iščekuju trenutak istine.
A Hajduk?
Kad je Borussia Dortmund prije pet sezona zaredala s pobjedama u Bundesligi i došla nadomak senzacionalnog osvajanja titule, Jürgen Klopp je svoje igrače prozvao „monstrumima mentaliteta“. Siloviti 'gegenpressing' bio je oružje na koje drugi nisu imali odgovora, pa je BVB – sastavljena od dotad poluanonimnih, ali mladih i strahovito nabrijanih igrača – marširala prema naslovu i svaki vikend se iznova dokazivala.
Ono što smo vidjeli u Vučevićevom ovosezonskom debiju na klupi podsjeća na rane dane Tudorove vladavine, a time i – iako u daleko manjem opsegu – na Kloppov uspon s Borussijom. Dok je Hajduku rezultatski dobro išlo – a trajalo je to cijeli jesenki dio sezone i još par tjedana u proljetnom – bilo je to prvenstveno zbog paklenog presinga i činjenice da su bijeli dotad nadtrčali svaku momčad s kojom su se susreli.
Kad momčadi realno nedostaje kvalitete, kao Hajduku sada, onda su jedini načini na koje to može nadoknaditi lukava taktika ili potpuno izgaranje u borbi i želji. Tudor je neko vrijeme uspijevao održati ovo drugo. „Stalno imamo pravi mentalitet!“ rekao je na kraju listopada 2013., koji je Hajduk dočekao na prvom mjestu prvenstvene ljestvice.
'Mentalitet' je pojam koji u našim krajevima najčešće ima negativni predznak, kao nešto inherentno, nepromjenjivo i sudbonosno. Međutim, najveća Hajdukova legenda Tomislav Ivić mentalitet je doživljavao kao nešto na čemu se treba i mora konstantno raditi, mijenjati ga i popravljati. Tudor je u prvih godinu dana mandata bio na istom tragu – kasnije je momčad, iz razloga koji zahtijevaju zasebnu analizu – pala i to više nije bilo to.
No, stvar s mentalitetom, presingom i žestokim angažmanom je što najbolje pali kod mladih igrača – kako kod Kloppa, tako i kod Tudora, a sada i Vučevića. S 'macanima' poput Vršajevića, Maloče i Sušića – koji možda nisu stari, ali su starmali – to baš i ne ide. Mikanović, Juranović, Tudor i Vlašić možda trenutno i nisu 'bogovi nogometa', ali tim bolje za Hajduk: njemu trenutno ne trebaju zvijezde, iskusnjare i macani, treba mu mladenački polet, energija, žrtvovanje.
To je ono što i navijači traže: želja, trka, angažman, ginuti za loptu; to su vrijednosti koje su se na Poljudu uvijek cijenile više od šmekerskih poteza. Zato je Torcida pozdravila i podržala Hajduk usprkos porazu. Dokle god navijači budu vidjeli da se igrači bore više i jače od suparnika, imat će njihovu bezuvjetnu podršku. Zato i ono što je Vučević pokazao na predstavljanju izgleda obećavajuće, bez obzira na poraz.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....