Tri poraza i triput bez golova u zadnjih godinu dana: Bilićeva momčad više ne pripada u svjetskih TOP 10!

Svi smo samo gledali kako igra profesor Zlatan Ibrahimović, svaka mu čast - sažeo je Josip Šimunić u prosto proširenu rečenicu cijelu istinu maksimirskog dvoboja sa Švedskom. Svjedočiti izbliza kako jedan genijalac u apsolutnom dosluhu s loptom i prostorom Midinim dodirom pretvara rudu u plemenitu kovinu, to je iskustvo koje će hrvatskog reprezentativca oplemeniti barem kao kurs duhovne obnove kod velečasnog Sudca. U priči postoji samo jedan problem - po autograme Zlatanu s izvrnutom “ladicom” trebali bismo trčati mi vulgarni zaljubljenici u igru, laici i navijači u ekstazi, ali ne i reprezentativac sa 93 nastupa za nacionalnu momčad.

Šimunićeva izjava je iskrena, jasna i u isto vrijeme - vrlo zbunjujuća. Ona se može čitati i kao vrsta pokajničkog priznanja, nešto kao “oprostite što smo se predstavljali za vrhunske nogometaše, eto mi sada odlazimo, zbogom”. Konfuziju pojačava ocjena Slavena Bilića da je Švedska potvrdila kako njegova momčad najbolje funkcionira “kada je u crvenom”.

Olakotne okolnosti

U prijevodu, najbolje se snalazi pred zidom, njezino je gorivo inat, naše reprezentativce efikasnije od ičeg pokreće odred ljutih inkvizitora koji im piju krv zanovijetanjem po novinama ili im s tribina dovikuju: “Igrajte, pederi”. Znači li to onda da izbornik zapravo i nema jasan koncept kako razvijati momčad koju je stvorio i suvereno vodio u početne dvije godine mandata?

Sentiš note, stiskavac uz “killing me softly” predstavljao bi elegantan izlaz iz škripca za kroničara nogometne reprezentacije nakon dvoboja sa Švedskom. Elementi da se igračima progleda kroz prste i da ih se ubija nježno i obzirno zaista su tu; kandidati iz Premiershipa su malo načeti i izraubani, oni iz Bundeslige zbog mizerne minutaže ne stignu brusiti formu, dinamovcima je tek počelo prvenstvo, a Pletikosa je došao ravno s golmanskog turnira u freestyle driblanju. Utakmica je, osim toga, bila samo test niskog uloga, a HNS-ovi sponzori su tijekom dva pripremna dana razvlačili igrače kao na spravama za mučenje. Ipak, može li sve nabrojeno poslužiti kao alibi momčadi da ne skroji ni jednu mrtvu priliku za 90 minuta?

Prevrtimo li film jednu kalendarsku godinu unazad - recimo na sredinu ožujka 2011. godine, kada je Hrvatska igrala u Tbilisiju - neizbježno dolazimo do zaključka da “vatreni” imaju problema. Nije Bilićeva momčad u stanju slobodnog pada, ali objektivno se ona muči i sve je dalje od imidža reprezentacije iz svjetskog “top 10 kluba”.

Izobličena fizionomija

Odigrala je Hrvatska u tom razdoblju jedanaest utakmica. Upisala je pet pobjeda (Gruzija, Malta, Izrael, Latvija i Turska), tri puta odigrala 0-0 (Francuska, Irska, Turska) i još triput napuštala teren praznih ruku (Gruzija, Grčka i Švedska). Čak pet mečeva Bilićevi su izabranici završili bez postignutog pogotka. I odigrali su dvije ili najviše tri predstave za visoku ocjenu (remi na Stade de Franceu te pobjede protiv Latvije i Turske).

Na tom se putu fizionomija momčadi izobličila kao Nicole Kidman nakon desetog botoksiranja. Ilustracije radi, dvoboj u Tbilisiju započeli su Runje, Strinić, Lovren, Kalinić i Petrić. Ni godinu dana poslije četvorica s toga popisa više nisu u krugu kandidata. U početnoj je momčadi Dinamova osovina Šimunić - Vida (obojica na Dinamovoj klupi u Karlovcu!?), Schildenfeld, Mandžukić, rehabilitirani Pletikosa i od ozljede oporavljeni Olić.

Ubrzavanje ili usporavanje kadrovskog ringišpila u pravilu ovisi o rezultatima momčadi i ozljedama igrača. Česte rotacije sugeriraju da je Bilić u neprekidnoj potrazi za izgubljenim vremenom, za sastavom koji je mljeo uoči i tijekom Eura 2008., a od tada samo sporadično isporučuje velike rezultate i blistave utakmice.

Život u crvenom

I dok je laboratorijsko miješanje prezimena u izborničkim epruvetama zapravo dio rutine, oprobana formula za kojom posežu svi treneri svijeta dok pokušavaju održati momčad budnom i gladnom, dotle je nedostatak koncepta i “ideje igre” ono što budi sumnju u mogućnosti hrvatske reprezentacije na Euru. Na banalno pitanje - što je forte u igri hrvatske reprezentacije? - nije lako dati jednoznačan odgovor nakon posljednjih desetak utakmica nacionalne momčadi.

Ako je njezina pokretačka snaga zaista “život u crvenom”, prkos koji se budi javnim žigosanjem, onda će nam do lipnja i starta Eura trebati enormne količine crnila. Jer, podsjetimo, Slaven Bilić vjeruje da Hrvatska u Poljskoj i Ukrajini može otići do samog kraja, do finala ili čak naslova europskog prvaka...