Interpretacija je, jasno, mnogo. Pa egzistira i ona da nije imao izbora, jer, eto, kako Bobanu reći ‘ne‘, a ujedno se i ‘spasio‘. U prijevodu, napravio je ono što je morao. Izašao je iz liderske uloge u koju se nije niti gurao, maknuo s vjetrometine propitkivanja i kritika, te se vraća u okrilje nečega gdje se osjeća doma, a to su financije.
I to, onako, na prvu, sve ima rezona. No, pritom, ipak, zaboravljamo jednu vrlo bitnu stvarčicu: u ovoj zemlji foteljaša, dakle, jedan čovjek odlučio je na kraju krajeva svojom voljom, prepustiti fotelju drugome.
U slavu nekog višeg cilja. I zato, ali i ne samo zato, Zvonimiru Manenici treba se skinuti kapa. Do poda. Zaboravljamo, naime, ako s države skrenemo do Maksimira, tamo neki fotelje, evo, prije godinu i kusur, nisu puštali s...
Komentari
0