U ovoj utakmici istinski gubitnik je samo Dinamo

ZAGREB - Teška je optužba da je Torcida bila “peti Dinamov bek”, da je dim sa sjevera zaustavio Hajdukovu ofenzivu, nije uputno tražiti alibi u impulzivnom mediteranskom mentalitetu kojemu, na kraju krajeva, i Poklepović pripada i često su mu riječi nabijene mediteranskim dinamitom.

Izvući 1-1 protiv ovakvog Dinama, makar i na Poljudu, vrlo je dobar rezultat za Hajduk i Poklepovića. Jer, šjor Stanko se hrvao s trenerom visoke svjetske klase, što Vahid Halilhodžić svakako jest. Vidio je nemoćni Špaco da mu je Vaha zatvorio Anasa Sharbinija i presjekao “krvotok igre”, da je blokirao detonatora igre Senijada Ibričića i da je Marin Tomasov, treći Hajdukov as, ostao obezglavljen. Nije loše izvući bod protiv Vahida Halilhodžića, bez obzira na to što je Dinamo u subotu više djelovao kao “Obala Bjelokosti” nego kao purgerski ponos.

Špaco se iščupao iz crne rupe

Stanko Poklepović zaboravio je da u zadnjoj Dinamovoj liniji igraju Igor Bišćan, koji od zadnje godine u Liverpoolu nije odigrao ovako dobru utakmicu, da uz njega stoji Tonel, bivši igrač Sportinga i kandidat za portugalsku reprezentaciju, da je na lijevom boku Leandro Cufre, koji je igrao u Romi i 2006. godine na Svjetskom prvenstvu za reprezentaciju Argentine.

I da je uz njih stajao možda i najnadareniji mladi hrvatski nogometaš Šime Vrsaljko. Stanko Poklepović se zapravo vrlo vješto izvukao iz “crne rupe”, iščupao je bod od bolje momčadi, neusporedivo bolje i od bukureštanskog Dinama i Uniree. U ovoj utakmici gubitnik je zapravo - Dinamo! Da su Badelj i Tonel bili milimetar precizniji, ne bi bilo “drugog poluvremena”, bakljade, dima i boda.

Vahid Halilhodžić je s pravom nezadovoljan, ali ljut mora biti i na sebe, jer osim što ga netko mora podučiti da se ovdje kaže “nogomet, a ne fudbal” i da igrači nisu “roviti” već ozlijeđeni, bez obzira na njegov francuski naglasak, netko ga mora upozoriti i da Dodo nije igrač za Ligu prvaka, dok Kramarić trune na klupi. I da Tomečak ne bi smio propasti, jer bi to bio i njegov grijeh. Želi li doista Ligu prvaka vratiti u Maksimir, Vaha se mora osloboditi zabluda, a sad je pravi čas, dok Zdravko Mamić još u njemu “vidi Boga”.

Vrsaljko se nameće Biliću

Što je Slaven Bilić od Dinama dobio na dar za rođendan na derbiju? Vidio je prvoklasnu izvedbu Badelja (zlobnici su rekli da se razigrao tek kad su mu razbili glavu), vidio je i potencijal Ademija, no jedan nogometaš će se svakako razviti u nacionalnu, a možda i internacionalnu klasu.

Šime Vrsaljko će ubrzo zakucati na Bilićeva vrata i izbornik neće smjeti reći da je to mjesto već zauzeto. Bez obzira na neke propuste, Vrsaljko je novi zadarski biser, koji će, nakon Modrića, pronositi Dinamovu slavu.

Uostalom, i iskusnom internacionalcu Cufreu se dogodi da “zapliva” u prazno, što je samo znak da i njegov biološki sat polako otkucava zadnje sate. Ali, “labuđi pjev” je često najljepša melodija...

Ne razumijem ni Hajdukove kritičare, koji su nezadovoljni derbijem. Pa što ako nije bilo pobjednika. Na svjetskom prvenstvu nagledao sam se i dosadnijih utakmica. Jednom dojmu se, ipak, ne mogu oteti. Vaha Halilhodžić pokušava od jedne izgubljene i prestrašene momčadi, koju je razbudio Velimir Zajec, napraviti “plavi united”.

Za takav podvig treba mu i dvanaesti igrač, maksimirski sjever, vjetar u leđa kakav u Torcidi ima ova mlada i nadasve perspektivna momčad Hajduka. Dinamo ima čak i ozbiljnijih igrača i samo ako će Mamići imati strpljenja te ako se navijači vrate na stadion, možda je ovo velika šansa za veliki Dinamo.