Gdje je nestala ljepota u hrvatskom rukometu

BEČ - Klasična je statistika često veliki prevarant. Premda su neki drugi igrači u brojčanim pokazateljima bolji od Ivana Balića, on je ipak taj koji je obilježio prvu polovicu natjecanja na Euru u Austriji. Njegova je igra “doteglila” neuvjerljivu Hrvatsku do praga završnice. Neki su, kao on, Alilović i Štrlek zadovoljili, drugi još uvijek nisu.

Ivano Balić: Igra gotovo kao u najboljim danima kada je dva puta službeno proglašen najboljim rukometašem godine. Kad sve stoji, on individualnim solo akcijama zabija ili otvara prostor drugima.

Domagoj Duvnjak: Djeluje potrošeno i ni približno jak kao na SP-u u Hrvatskoj. Ubio ga je prvi dio sezone u Bundesligi i kratke pripreme. Neprepoznatljiv i ne izvlači ga činjenica da je protiv Islanda dvaput u završnici zabio za vrijedan remi.

Mirko Alilović: Spašavao izvanserijskim obranama u utakmicama prvog kruga, on je zapravo osigurao prijenos četiri boda u drugi dio natjecanja. Jedini u Grazu dobivao pozive: Jaaavi se.

Goran Čarapina i Marin Šego: Praktično bez prave prilike, iako djeluju da bi mogli biti korisni ako Alilović “zapne”.

Manuel Štrlek: Najmlađi, ali jedan od najsigurnijih. S krila je zabijao rutinom koja inače nije svojstvena igračima na debiju na velikom natjecanju.

Vedran Mataija: Prazne “kolone” u zapisnicima, uopće nije bilo potreba da igra pored Štrleka.

Blaženko Lacković: Tek zaliječen. Protiv Rusa samo u zapisniku, protiv Islanda igrao, no ne u izdanju na kojem smo ga navikli gledati. Morao bi se dići u nastavku.

Damir Bičanić: Nije zapravo ni dobio priliku. U drugom ga je krugu zamijenio Valčić.

Jakov Gojun: Odličan u obrani, blok mu je specijalnost. Nedorečen u napadu. Prolazna ocjena u svakom slučaju.

Drago Vuković: Bio je otkriće prvenstva i jedan od najzaslužnijih za prenešene bodove. S Norveškom je briljirao, a u nastavku je nešto slabiji. I on može puno više dobije li priliku.

Tonči Valčić: Tek je u drugom krugu priključen momčadi. Nedovoljno za pravu ocjenu.

Igor Vori: Isti zaključak kao i s Duvnjakom. Nije to onaj pravi Vori koji je zadnje turnire sam odigravao genijalno na crti. Umoran i iscijeđen i opet igra svih 60 minuta.

Željko Musa: Neograničeno povjerenje u Vorija ne otvara mu prostor. U 20 minuta s Islandom ipak je bio odličan i dijelom zaslužan za konsolidaciju momčadi.

Denis Buntić: Definitivno je sazrio u Španjolskoj i jedan je od boljih na svakoj utakmici, iako je zapostavljen Červarovim obožavanjem Kopljara. Trebao bi biti prvi na poziciji.

Marko Kopljar: Tjelesne predispozicije ne iskorištava u dovoljnoj mjeri. U obrani može proći, učinak u napadu mizeran - samo dva pogotka u četiri utakmice. Nesiguran i pomalo ustrašen. Odigrava alibi poteze.

Ivan Čupić: Jedan od onih koji nije zadovoljio jer ga znamo kao vrhunskog “killera”. Nesiguran čak i u izvođenju sedmeraca. Ivane: Probudi se!

Vedran Zrnić: Dobio dvostuko manje vremena u igri od Čupića i nije mogao uhvatiti ritam. I on je nekad igrao sigurnije.

Ukupna ocjena: Tek je nekoliko igrača zadovoljilo, nikad ni na jednom turniru s tako lošom igrom nije osvojeno toliko bodova. Igra se samo na motiv i želju. Mučenje.

Na SP-u u Njemačkoj naši su igrali svemirski rukomet. S devet pobjeda i jednim porazom bili su tek peti. Možda sada mogu bolje - i do medalje - iako igraju neprepoznatljivo. No, ipak nam nedostaje ona lakoća i ljepota u igri koja je jedini pravi hrvatski rukometni znak prepoznavanja.