Ivano Balić: Uzet ću barem još jedno zlato

ZAGREB - Emocije su se samo donekle slegnule, a odmora nema, Balić i suigrači iz reprezentacije i CO Zagreba opet su u pogonu za četiri utakmice Lige prvaka u zagrebačkoj Areni. Balića boli novo posrtanje u finalu Eura, no boli ga i doslovno cijelo tijelo.

- Mrtav sam, zgažen, bole me svaka kost i mišić, no tako mora biti. Opet sam dobio propisne batine na Euru. Na sreću, isplatilo se zbog uspjeha koji smo ostvarili s pomlađenom reprezentacijom.

* Mnogi su skloni tvrdnji da smo gledali dosad najbolje Balićevo izdanje u reprezentaciji. Devet utakmica u nizu bez oscilacija.

- Jedno od boljih, slažem se. Nije bilo loše, činjenica je da sam se zaista zaželio rukometa nakon dugotrajne ozljede i tih leđa koja me već dulje vrijeme muče. Mjeseci svojevrsne kreativne pauze učinili su me gladnim rukometa.

* Koliko će ta glad trajati?

- Za reprezentaciju ću igrati dok god budem mogao stajati na vlastitim nogama. Dok me ne dotuku ubojice u suparničkim obranama.

* Mnogi kažu da smo u Austriji imali Balića koji je sam dovukao momčad do srebra?

- Nije baš tako iako sam, ponavljam, zadovoljan svojom igrom. Mladi su igrači uspjeli od nas starijih uzeti ono najvažnije - svi su igrali uz toliko motiva i žara od prve do zadnje minute svake utakmice. U tom se smislu ništa nije promijenilo i medalja je došla kao produkt srca cijele momčadi.

* Ipak su vam nedostajali Metličić i ostali igrači s kojima se moglo igrati i zatvorenih očiju?

- Falio mi je Pero , falili su mi i ostali - i Dominiković i Špoljarić, svi iz stare garde. Mi smo ipak prije svega bili i ostali prijatelji. Pozitivno je u svemu što su mladi i u tom smislu reagirali najbolje i uklopili se. Ostali smo odlična klapa.

* Mnogi su stekli dojam da je Francuska u Beču bila zrela, da nikad nismo bili bliže...

- Najbliže do sada. U Zagrebu su bili bolji, a sada smo ih mogli dobiti da je bilo malo više koncentracije i sreće u završnici prvog dijela i da nas u nastavku suci malo nisu zakinuli.

* Nakon zlata u Portugalu i Ateni Balić je sa suigračima četiri puta bio srebrni, od Tunisa, preko Norveške i Zagreba, do Austrije.

- To je frustrirajuće, to boli. Da, zato sam tako reagirao i u Zagrebu i u Beču nakon poraza u finalu. To je jače od mene, takav sam karakter, no nek’ se javi onaj koji gubi s osmijehom? Ipak mi je najgore bilo na SP-u Njemačkoj 2007. Igrali smo svemirski rukomet, bolji nego u Portugalu i Ateni, a bili smo peti. Tu Njemačku nikad neću zaboraviti. Nema veze, uzet ću bar još jedno zlato! Na SP-u u Švedskoj, na Euru u Srbiji ili na Olimpijskim igrama u Londonu.

* Zašto ne i na OI u Brazilu (2016.)?

- Rekao sam da ću igrati dok budem mogao stajati, no ne vjerujem da toliko mogu trajati. Rukomet je gadan, nije to stolni tenis.

* Istina je, jedan te nasadi na lakat, drugi grune u pleksus, treći dočeka koljenom, a onaj sljedeći ‘slučajno’ zgazi na podu. A to je Balićeva svakodnevica.

- Istina je, zna biti gadno, no opet jedva čekam nastavak Lige prvaka i utakmice u Areni. Stvarno sam željan rukometa, nisam ga se ni približno zasitio. Samo da mi je zdravlja.

* Kakvi se snovi sanjaju u klubu?

- Pobit ćemo se sa Ciudadom i Hamburgom, idemo na drugo mjesto u skupini koje nosi bolji ždrijeb. Zatim se nadamo i maloj dozi sreće u četvrtfinalu te nastupu na Final Fouru. Mislim da to možemo.

* Momčad je spremna, a i Baliću nedostaje taj naslov klupskog prvaka Europe. Da su u klubu ostali Vori i Duvnjak.

- Tada bismo bili ozbiljni konkurenti i za naslov. No, i ovako nismo za bacanje. Da, fali mi taj klupski trofej, želim ga osvojiti. Najljepše bi bilo sa Zagrebom u kojem bih volio ostati do kraja karijere.