Jakov Fak: Slovenci mi ne zamjeraju što stalno ističem da su mi medalje za Hrvatsku najdraže

Jakov Fak proteklog vikenda bio je glavni lik utrka za Svjetski kup u slovenskoj Pokljuki. Momak rođen u vrijeme dok je u Zagrebu trajala Univerzijada, koja nam je ostavila toliko dobrih sportskih objekata da toga nismo još niti dan-danas svjesni, nastupa za Sloveniju jer, budimo realni, drugačije se i ne bi mogao baviti tim sportom.

Biatlon je u Hrvatskoj bio poznat samo po njegovom prezimenu i onim jadnim smrznutim partizanima tijekom Drugoga svjetskog rata na Matić poljani, negdje u bespućima Gorskog kotara. Iako ono nije bio biatlon, već borba za goli život...

- Treniram sa slovenskom reprezentacijom od 2009. godine, i nekako mi se činilo u redu da naučim jezik. Iz pristojnosti prema ekipi koja me već tada prihvatila kao svoga. I ne vidim tu ništa loše, dapače, to je profesionalan odnos. Znate, mislim da je ljudima draže kada pokušate razgovarati s njima na njihovu jeziku, tako ću isto i njemačkim novinarima pokušati odgovarati njemački.

Slovenski govorite perfektno, bez naglaska.

- Hvala, prakticiram ga dugo i trudio sam se. Znam da i Ivica Kostelić govori odlično slovenski.

Jakov je iznenadio mnoge u domovini kada je odlučio uzeti slovensko državljanstvo i nastupati dalje pod stijegom na kojem više nema šahovnice već se koči troroga planina. A obećavali su mu doma brda i doline, da će, samo za njega, napraviti biatlonski centar, njemu pred kućom, u Kotaru.

- Ma dajte, meni je bilo smiješno i kada se govorilo o tome, a pogotovo sada. Bilo je to samo prodavanje magle.

Čije?

- Prepoznat će se, a i nisam ja taj koji bi trebalo znati na kome je da taj projekt realizira. Samo znam da se od priča nije dalje krenulo, svi su zaboravili što su obećavali. A potencijala u Gorskom kotaru za biatlon ima, samo nema uvjeta, nikakvih. Zato sam i otišao. Zato mi je dosta priča, više volim kada govore djela.

Slovenci vas vole, iako stalno ističete da je medalja osvojena za Hrvatsku vaša najdraža. Nemate problema zbog toga?

- Zašto bih imao? Mislim da je normalno što tako mislim, bronca iz Koreje i sa OI u Vancouveru nešto su posebno, ipak.

Stignete doma? Ili, točnije, gdje je Jakov danas zapravo doma?

- Često sam u Mrkoplju, takav imamo plan treninga, i to mi je super. Iako mi biatlonci zapravo živimo u torbi, kako bi se reklo. Obožavam Mrkopalj, cijeli taj predivan kraj. To mi je sve, nema niti jednog mjesta na svijetu kao što je dom. I zato me boli što je to taj kraj toliko zapostavljen. Gledajte, Gorski se kotar nigdje ne spominje čak niti u pjesmi, možete li to zamisliti.

CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-A