ZAGREB - Samo će on, glavom i bradom, odlučiti kakva je ocjena Golužina debija, samo će on presuditi kakva je sudbina pojedinog igrača. Osobno će reći ako je nekoga od starijih vrijeme pregazilo.
Novom izborniku Slavku Goluži imponirala je nakon inauguracije ovog ljeta jedna usporedba - samo je on, uz Zorana Gopca, potpisnik svih uspjeha hrvatskog rukometa od osamostaljenja. To je istina, Goluža je unutra od prvog dana, najprije kao igrač, zatim kao pomoćnik Line Červara, a sada kao izbornik.
Gobac je unutra oduvijek u istoj ulozi. Kao “capo di tutti capi”, “don Corleone” hrvatskog rukometa. Dakako, negativni mafijaški odjek izrečene sintagme, molimo, zanemarite - upotrijebljena je samo kao stilska figura za čovjeka čija je riječ u hrvatskom rukometu uvijek zadnja. Bez obzira na to je li baš uvijek u pravu. Mnogi se tako neće, ali mnogi i hoće, složiti s onim što on u konačnici reći kao zaključak zatvorenog poglavlja o SP-u u Švedskoj.
Rukometna hobotnica
Tko god o Gopcu imao kakvo god mišljenje, bilo ono krajnje loše ili ga opisivalo kao sveca (ima i takvih), istina je samo jedna. Iza svakog velikog uspjeha, ali jednako tako i neuspjeha u našem rukometu u protekla dva desetljeća stoji ime Zorana Gopca. Njegovo ime stoji iza rukometne gusjenice, originalnog načina proslave velikih hrvatskih pobjeda. No, on je istodobno i rukometna hobotnica. “Doctor Octopus”, stavi li se priča o hrvatskom rukometu u kontekst stripova Marvel Comicsa o superherojima i negativcima.
Bez Gopčeva se amena u hrvatskom rukometu ne može donijeti nijedna relevantna odluka. Bilo da je riječ, i to mnogi tvrde, tko će biti u startnoj postavi na poziciji desnog vanjskog na nekoj utakmici, bilo da je riječ o krucijalnim odlukama tko će biti na listi putnika za neko veliko natjecanje ili tko će biti izbornik reprezentacije. Mnogi ga zato poštuju, no mnogo je više onih koji ga mrze.
Nema egalitarizma
U tom je smislu za Gopca toliko puta upotrijebljena sintagma “siva eminencija” hrvatskog rukometa. No, samo je djelomično točna jer je to izraz (od francuskog čminence grise) “koji se upotrebljava za osobu koja neslužbeno drži vlast, osobito preko nekog drugog lica, u tajnosti ili privatno, uz pomoć većeg broja savjetnika”...
Da, Gobac ima svoje ljude od povjerenja, ima svoje savjetnike, no on je isto tako tip koji hrvatskim rukometom ne vlada tajno i iz sjene. Svima je jasno da je upravo on alfa i omega, i on to uopće ne krije.
Pokazao je to toliko puta na klupskom nivou kada je svom silinom udarao po konkurentima, svom CO Zagrebu (slučaj Metković, afera s Medveščakom), demonstrirao je isto to toliko puta kada je riječ o reprezentaciji.
Istina je, u hrvatskom rukometu ne vlada egalitarizam. Mušketirska maksima “svi za jednoga, jedan za sve” vlada samo među igračima, čak i danas, kada sve i nije bajno. Gobac je iznad toga. On će iznad toga i ostati, a drmat će hrvatskim rukometom sve dok ga bude služila sportska sreća. Držat će ga uspjeh, držat će ga i rezultati dok god ih bude bilo.
Iako je Gobac u hrvatskom rukometu gradio prividnu demokracij, uvijek govoreći kako “izbornici donose odluke”, svi znaju da nije baš tako. Da, Zoran Gobac je kralj hrvatskog rukometa. Britansku kraljicu Elizabetu II. nitko nije demokratski izabrao, nitko je ne može ni skinuti. Ona može samo vlastitom voljom abdicirati. Oni koji dolaze i odlaze demokratskom voljom naroda su Margareth Thatcher, John Major, Tony Blair, Gordon Brown ( Zovko, Červar, Goluža)...
Bez obzira što se temelji svake stabilne kraljevine ponekad drmaju, kao što je slučaj bio na SP-u u Švedskoj, Gobac nikad neće biti kralj (car) kao Romanov, Karađorđević, Karlo Prvi... Kao kobac će Gobac bdjeti nad hrvatskim rukometom dok god to - on bude želio. Da, mijenjat će se predsjednici saveza, izbornici, suradnici i igrači... samo Gobac je vječan.
Bliskost s političarima uvijek ga je držala na vrhu
Gobac se vlastitom pragmatičnošću dostojnom sposobnog političara uspio održati čak i u vrijeme rezultatske stagnacije od 1997. do 2002. U tom ga je smislu, vrlo često potenciraju oni koji ga ne vole, na funkcijama često održavala bliskost sa političarima . Iako on sam nije jednom izjavio: “Neću politiku u moju butigu”.
Teško je pritom zanemariti njegovu bliskost s HDZ-om, kao i činjenicu da je i bivšem izborniku Červaru omogućio ulazak u Sabor i visoku politiku, a isti je slučaj sa Slavkom Golužom. Bez dlake na jeziku, Gobac se mnogo puta javno obračunavao sa suparnicima i mnogima je antipatičan, no daleko je od slike kakvu u javnosti ima, primjerice, Dinamov gazda Zdravko Mamić. Istina je, u Gopčevu će slučaju vanjština vrlo često zamagliti stvarnost. Neće on politiku u svoju butigu, no isto tako neće on ni demokraciju u svojem dvorištu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....