NATAŠA RAJČEVIĆ

‘Chiara ima strašan strah od odvajanja od mene - čeka me ispred kupaone dok se tuširam‘

U ovoj rubrici ‘Pet životinjskih pitanja‘ gošća nam je poznata food blogerica

Nataša i Chiara

 Privatni album

Nataša Rajčević, nesuđena novinarka, rođena food blogerica, široj javnosti poznata po Instagram profilu Burbon i borovnice. Zadranka sa zagrebačkom adresom. Veganka, ljubiteljica životinja i biljaka. Food blogerica, fotografkinja, konzultantica.

Tvoj kućni ljubimac je?

Chiara, njemačka ovčarka, 12.5 godina

Kako ti se život promijenio otkad imaš ljubimca?

Zapravo ni ne znam za život bez ljubimca. Chiarinog brata Dantea sam usvojila kad sam došla u Zagreb na fakultet. Dakle, doslovno od svoje samostalnosti živim sa psom. I toj činjenici više manje posvećen moj život već više od 15 godina. Bez obzira na vrijeme ili na to kako se osjećam, moram prošetati barem tri puta dnevno. Imam na brizi jedno malo živo biće koje potpuno ovisi o meni i koje mi je uvijek na prvom mjestu.

Putovanja su mi jako ograničena i moram ih planirati mjesecima unaprijed, spontani izlasci bez da gledam na sat su doslovno nemogući. Kad planiram bilo što prvo što mi je na pameti je - “kad ću prošetati Chiaru” ili “gdje će ona biti dok mene nema”. Ali ništa od toga mi nije važnije od nje.

Kako balansiraš između brige o ljubimcu i posla kojim se baviš?

Imam tu privilegiju da posao koji radim 95 posto vremena obavljam od doma, tako da nemam taj problem balansiranja. To mi je zbilja velika sreća jer Chiara ima strašan strah od odvajanja od mene, čeka me ispred kupaone dok se tuširam.

Koju bi anegdotu mogla podijeliti s nama?

Kad smo partner i ja udomili Chiaru ona je bila odrasli pas od sedam godina. Bila je strašno uplašena i zbilja nije bila maza. Bila je mirna i uvijek u svom kutu, što je bila ogromna razlika od Dantea koji je tada još bio s nama i doslovno živio na našim glavama).

Mi je naravno nismo forsirali, pustili smo je da ona odluči kad je vrijeme da nam priđe.

Jednu večer sam sjedila na podu u dnevnom boravku i mazila se s Danteom, a ona je kao i obično bila na svom jastuku. Odjednom se samo ustala, prišla mi i izlizala cijele ruke i ostala se maziti. Tada je konačno odlučila da je sigurna s nama. Mislim da sam se rasplakala od sreće. To mi je omiljena anegdota i često je se sjetim. Sad je jako mazna.

To najviše dugujemo Danteu koji nažalost više nije s nama i koji je bilo najbezbrižniji pas na svijetu, naučio ju je kako da bude pas i pokazao joj da nam može vjerovati.

Kupiti ili udomiti?

Uvijek udomiti. Onog trena kad smo pripitomili vukove, psi su postali naša odgovornost. A mislim da je najodgovornije upravo udomljenje. Jako puno pasa treba dom i mislim da je to nešto najljepše što možemo napraviti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 22:20