CANIS FAMILIARIS

‘Hoćemo unajmiti stan, ali nitko ne prima obitelj koja ima i djecu i pse. Što sad...?‘

Ekscentrična zagrebačka violistica Ana Marija Šir, majka dvoje djece i skrbnice tri psa, u ovoj se kolumni bavi - selidbom
Ana Marija i Nessie
 Nera Simic/Cropix

Odluka je pala. Nakon više od godinu dana ljubavi, moj čovjek i ja više ne možemo živjeti na dvije adrese. Maštamo o kući s velikim dvorištem, vrlo brzo će nam se to i ostvariti, ali u trenutku početka eksperimenta nam je dovoljan samo veliki stan. Moji klinci su malo kod tate, malo kod mene, ali trebaju svoje sobe, nama odraslima treba velika dnevna soba, za sve nas bi 100 kvadrata bio nekakav minimum komocije. Znamo i koja nam lokacija odgovara. Ja nisam vozač, važna nam je blizina autobusa i vlaka, postoji nekoliko parametara prema kojima se ravnamo.

Na internetu postoji više stranica na kojima se oglašavaju stanovi. Ono što uočavam je da ni na jednom oglasu ne piše pet friendly. Svejedno pretpostavljam da je netko u žurbi zaboravio to napisati, čini mi se nevjerojatnim da baš svima smetaju životinje u stanu.

Moj Igor i ja uspostavljamo kontakt s nekolicinom agencija, to su sve vrlo ljubazni profesionalci koju korektno odgovaraju na mailove i telefonske pozive, a samo nam jedna žena otvoreno kaže da je gotovo nemoguće naći stanodavca koji bi u svoj stan bio voljan primiti nekoliko životinja i dvoje djece. Jednom sam skoro dobila potvrdan odgovor, vlasnica je velika ljubiteljica pasa. Stvar je neslavno propala nakon što se postavilo pitanje koje su pasmine moji ljubimci.

Neke su životinje jednostavno jednakije, reklo bi se. Po cijelom sam Zagrebu pustila krakove, prijatelji su mi pomagali putem društvenih mreža, prijateljice su pustile glas po lokalnim kafićima. I to prije nekoliko mjeseci. Ali bez uspjeha. Jedni mi kažu da se vlasnici boje štete. To razumijem. Ono što ne razumijem je da ne postoji ugovor kojim bi se reguliralo što se smatra štetom i kako se šteta kompenzira. Raspitujem se kod poznanika i saznajem podatak koji je objektivno strašan za razliku od ove moje borbice koja je ustvari smiješna. Saznajem, naime, da stanodavci ne vole samohrane majke. Ne vole malu djecu. Da se ne vraćam na nelogičnost nepostojanja vrlo preciznih ugovora koji bi stanare prisilili da stan napuste u jednakom stanju u kakvom su ga zatekli, ipak si moram postaviti pitanje je li moguće da smo tako licemjerni.

Mene je otac učio da ostavim muškarca čim zamahne rukom u mom smjeru, ja tome učim svoju kćer, nekako mi se čini da smo kao društvo krenuli u smjeru poticanja žena da napuste nasilnike bez onog odvratnog programiranja da se u braku ostaje zbog djece. I u teoriji se svi slažemo. A gdje onda zapinje? Pod pretpostavkom da nitko ne traži milostinju i da ovo nije priča o sigurnim kućama, kako je moguće da je jednoj mladoj majci koja zarađuje neopisivo teško pronaći stan u kojem je djeci dopušten pristup? Ne bih bila nepoštena, ali nije mi daleka ideja ni da ženskica koja ima samo mačku možda nije zaljubljenik u batine i da ljubimca ne želi ostaviti na milost i nemilost osobi koja inklinira nasilju. I to je možda tema kojom bi se naše feministice trebale pozabaviti, tu sam da pomognem ako ima pitanja.

Ako bi si mogle priuštiti kratki predah između javne obrane žena osumnjičenih za mobbing i ismijavanja žrtvi nasilja koje su prema brojnim svjedočanstvima počinile žene jer njima to ne zvuči logično (svaka sličnost sa stvarnim kolumnisticama je namjerna).

Bilo kako bilo, moja obitelj koja se sastoji od velikog muškarca, dvoje djece, tri psa i mene nije uspjela naći stan za najam. No, kako u svakom zlu postoji neko dobro, odlučili smo odmah kupiti zemljište i graditi kuću, a svoj totalno cool stan planiram iznajmljivati samo probranim ljudima. Moj visoki kriterij zadovoljava draga osoba koja ima čak tri mačke.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 23:08