Ljudi u osječki azil vratili psa kojeg su od njih udomili, a onda se vratili po njega: ‘Plakali su...‘

Pas Čupko živio je nekoć u osječkom azilu, odakle je prije nekoliko godina udomljen. Zaposlenici azila su išli u provjeru, da se uvjere da on kod svoje nove obitelji dobro živi, i sve je bilo u najboljem redu. Bilo je to, kako sami kažu, odlično udomljenje.

A onda, kao grom iz vedra neba, vraća se Čupko. Nije da su ga njegovi ljudi izbacili, nego im je susjed zaprijetio da će ga ubiti ako još jednom preskoči ogradu. On je, naime, znao, u vrijeme kada je u svojem dvorištu bez nadzora, malo provjeriti je li istina da je kod drugih trava zelenija. No, čovjeku se to nije svidjelo, pa je najprije fizički nasrnuo na psa, a onda zaprijetio da će ga ubiti.

Ljudi su ga tada odlučili vratiti.

- Čovjek ga dovezao, plače...Plače Čupko, sav jadan. Danima ne želi jesti, ne želi nas ni gledati, ništa ga ne zanima. Kad zovu oni jučer, digli su visoku ogradu cijelom dužinom imanja, ne može više ni buha susjedu priječi, kaže on i moli, moli da im vratimo Čupka. Eto sve su napravili, napravit će što god treba al ne mogu bez njega (a mi im ne govorimo da ni on ne može bez njih, da je Čupku tuga i jad na duši, ni da bi se pokrenuo otkad je tu).

Konzultiramo se međusobno i odlučimo da tko smo mi da stojimo na putu ovakvoj sreći, takvom životu... A kad su došli po njega, onda smo shvatili da smo bili u pravu što ga vraćamo tamo gdje on zapravo pripada, u njegov dom! I pored svih vraćanja di ljudi nisu nikad ni nazvali ni pitali, di se nisu ni osvrnuli, mi imamo obitelj koja je shvatila što je uradila i koji su učinili sve da spriječe sukobe i da vrate svoga psa! Eto, to su Ljudi, oni koji priznaju grešku i isprave ju. Nije se nitko rodio bezgrešan, ali svi biramo što će od nas biti - priča volonterka azila.