Sektor životinja pratim već 12 godina i nekad mi se čini da su se stvari vrlo malo promijenile u tom razdoblju. Priče se iz godine u godinu ponavljaju - uvijek se vrte imena istih mjesta kada je riječ o zapuštenim i zlostavljanim životinjama, o općinama i gradovima koji nemaju azile, o udrugama koje krpaju kraj s krajem, volonterima koji odlučuju ugasiti udrugu, ali onda prime poziv o psu na samrti, na nastave pomagati... Ima dana kada mislim da neprestano, godinu za godinom, pišem istu priču.
No, zapravo stvari se mijenjaju. U Osijeku je udruga Pobjede toliko narasla da su postali ozbiljan igrač u gradu, Čakovec je krenuo u projekt rješavanja situacije sa psima iz romskih naselja, a čak i Dubrovnik, o čijem sam nesretnom azilu na Žarkovici puno puta pisala, ovih se dana počeo mijenjati. Kad se radi o udruzi Šapa u srcu nedaleko od Ogulina, čije apele redovito objavljujem, a čitatelji Jutarnjeg uvijek uskoče, i tamo se stvari mijenjaju. Još malo, još samo 30 tisuća kuna moraju skupiti, i sve će poslove dovršiti. Moći će se registrirati kao azil.
No, do tada, stari problemi su uvijek tu. Anica Pribanić, predsjednica te udruge, sto puta je već rekla da to više ne može. Dan joj izgleda tako da juri između svojih obveza i brige za pse. Sada ih je kod nje 80. Sve ih treba nahraniti, očistiti za njima, bolesnima dati terapiju, malcima posvetiti posebnu pažnju. Kažemo da je predsjednica udruge, što jest, ali u njenom životu to znači puno zdjelica s hranom i puno psećih govana. Svakog dana.
- Ne žalim se na to, sama sam birala. Ili, zapravo, nisam ja birala, nego moje srce. Kad čujem da je neki pas tamo negdje sam, pa ja cijelu noć ne spavam. Evo, zvala me žena jučer, kuja je sama na jednom ugibalištu. Cijelu noć sam mislila o njoj: ako ne odem, ili će umrijeti od žeđi i gladi, jer na tom mjestu kilometrima okolo nema ništa osim šume, ili će je divlje zvijeri napasti. Sjela sam u automobil sutra, 300 kilometara do mjesta gdje je ona i nazad... Nisam je našla. Tražim dalje, ne odustajem - priča nam Anica.
Muči ona uvijek iste probleme. Dug u veterinara je trenutno 12 tisuća kuna. Hrana? Pri kraju. Vrti se u krug, ali izbora nema. Nijedna općina s čijeg područja pokupi životinje, kaže, nije prstom mrdnula da joj pomogne. Nije da baš mare za napuštene pse, kaže pomno birajući riječi. Ne mogu s njom sklopiti ugovor, to je jasno, jer nema registrirani azil, no nije da im je i najmanje stalo do toga što radi. Nitko joj sve ove godine nije došao i donio vreću hrane za pse. To je bilo koji od načelnika iz okolice mogao učiniti.
- Često pse nađemo u užasnom stanju, pothranjene, istraumatizirane i bolesne. Rijetkost je da ne trebaju veterinara, pa zato i imamo toliki dug. Dođem kući nakon što sam otišla po pet ostavljenih štenaca, smjestim ih i onda gledam u one dvije vreće hrane koje su još ostale za sutra i mislim si: ja nemam hrane ni da nahranim ove koji su već tu, zašto sam vas dovela? Ali znam zašto: zato što su ovdje sigurni. Neće biti žedni,a ni gladni. Ako ništa drugo naći će se kruha, pojest će nešto, netko će se smilovati i udomiti, a da su ostali uz taj kontejner, bili bi gladni i žedni i umirali u najvećim mukama - pojašnjava Anica i pokazuje nam slike štenaca koje sad ima. Sve jedan ljepši od drugoga.
No, udomljenja ne idu ili idu slabo. Broj novopridošlica je uvijek veći. I tako iz godine u godinu, od jedne molbe do druge, od jednog duga koji se plati do drugog. Ako se meni čini da pišem stalno istu priču, kako se osjeća Anica?
- Umorno, iscrpljeno, kao da je sve uzalud. Tako mi je kad gledam račune, brojke, dugove... Ali onda povirim k njima, pa vidim sve te oči kako me gledaju, pa vidim kako repići mlate dok se liže zdjelica ili kad se igraju i sretna sam što su živi. To je ono što sam ja napravila - spasila sam im živote, dala sam im vrijeme i nadam se, dat ću im i prave domove jednog dana. Kad mi dođe da odustanem, a to je jedno 20 puta svakog dana, pogledam njih i znam da ne mogu odustati. Ne smijem. Ako ja ne pomognem, nitko neće. Svega nam fali, ali ljubavi nikad - kaže Anica i ide po hranu.
Vrijeme je da je rasporedi po zdjelicama. Sutra, kad je više ne bude, skuhat će se riža i tjestenina. Bit će starog kruha. Snaći će se već nekako. No, svi ti psi će biti i dalje tu, ona će im napuniti zdjelicu, počeškati ih. Sve te nesretne životinje neće umirati od žeđi kraj nekog kontejnera ili u šumi, daleko od ljudi. Kod Anice možda nije bajno, možda se muka muči s nabavom hrane, ali barem ima nade.
A to je ono što vrijedi koliko i cijeli svijet: nada. Kad u životu nemamo ništa, ali imamo nju, bogati smo.
Ako možete pomoći udruzi Šapa u srcu, može se pomoći uplatom ili slanjem paketa hrane na njihovu adresu.
Udruga Šapa u srcu
Skradnik 16,
47300 Ogulin
Erste banka IBAN: HR6724020061100675185
SWIFT: ESBCHR22
PayPal Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....