Prostori koje često zaboravljamo (i koji brzo nestaju) zapravo su jako važni za ljude. Evo zašto

Svjetski dan vlažnih staništa obilježava se svake godine 2. veljače s ciljem podizanja svijesti javnosti o važnosti vlažnih staništa za čovječanstvo i naš jedini planet. Udruga Biom obilježava ga svojom prvom ovogodišnjom vođenom turom promatranja ptica u Zagrebu na Savici u subotu 3. veljače s početkom u 9 sati.

Vlažna staništa obuhvaćaju područja u kojima dominantan utjecaj na okoliš i živi svijet ima voda, ali razlikuju se od vodenih staništa zbog drugačije vegetacije i svojstva tla. To su područja gdje je razina podzemne vode iznimno blizu zemljine površine te imaju močvarno ili aluvijalno tlo, a vegetacija je karakterizirana vrstama koje dobro podnose visoku zasićenost vode u tlu, poput šaševa, trske i šiljeva, ali i drvenastih vrsta poput vrba. Prisutnost vode može biti stalna ili povremena, a izvor vode mogu biti tekućice, padaline, podzemna voda, poplava ili bilo koja kombinacija navedenog. Ramsarska konvencija o vlažnim područjima prepoznaje pet tipova: morska vlažna staništa (obalna vlažna staništa koja uključuju lagune, niske kamenite obale i koraljne grebene), bočata (uključuju delte rijeka, močvare u zoni plime i oseke te mangrove), jezerska, riječna i močvarna (područja močvarne vegetacije, poplavne šume i tresetišta).

U Hrvatskoj vlažna stanište zauzimaju velike površine duž naših rijeka te u uz veća jezera, pa su tako velike površine vlažnih staništa prisutne u poplavnim područjima Lonjskog polja, Odranskog polja, Kopačkog rita, dolini rijeke Neretve, Vranskog jezera, ali i na ljudski uvjetovanim područjima poput ribnjaka ili solana. Manje površine vlažnih staništa nalaze se na rijetkim potezima niske morske obale gdje nastaju slanjače te u planinskim područjima gdje su prisutne male površine tresetišta.

Vlažna staništa imaju visoki stupanj bioraznolikosti. Primjerice, slatkovodna vlažna staništa sadrže više od 40 posto svih vrsta svijeta i 12 posto svih životinjskih vrsta. Dobrobiti vlažnih staništa su mnogobrojne, poput zaštite od poplava i erozije tla. Kada se zbog obilnih kiša impoplavljivanja podigne razina vode, vegetacija usporava tok vode i pohranjuje dio u tlu ili na površini, što smanjuje poplavljivanje i eroziju tla nizvodno. Vegetacija vlažnih staništa funkcionira kao izvor sedimenta jer održava na okupu obale jezera, rijeka i plaža. Preobražavanjem vlažnih staništa i uklanjanjem njihove vegetacije često nastaje problem povećanog gubitka tla i sedimentacije.

Vlažna staništa su prirodni spremnici vode i može ih se smatrati vrstom prirodnog kanalizacijskog sustava. Vodene biljke (hidrofiti ili makrofiti) ne samo da usporavaju tok vode već je i pročišćavaju. Sve kemikalije koje ulaze u takvo područje, bilo da potječu od poljoprivredne proizvodnje, ljudskog ili industrijskog otpada, talože se na dnu. Tada ih biljke apsorbiraju i pretvaraju u hranjive tvari koje potom životinjske vrste koriste. Filtriranje vode i kontrola onečišćenja jedinstvene su i presudno važne funkcije vlažnih staništa.

Obalne močvare ublažavaju učinke oluja i vjetra apsorbirajući goleme količine energije valova i vjetra i smanjujući štetu koja može nastati u unutrašnjosti.

Vlažna staništa imaju značajnu ulogu u ublažavanju posljedica klimatskih promjena jer pohranjuju ugljik, odnosno stakleničke plinove. Procjene pokazuju da mogu pohraniti čak 40 posto ugljika na planetu, posebice tresetišta i pošumljena vlažna staništa. Također, zbog svoje uloge u zadržavanju vode i apsorbiranja oluja i vjetrova, štite nas od ekstremnih vremenskih pojava.