Šćuza je ‘eldorado‘ za plavog raka, a to je loša vijest za ekosustav. Evo što treba znati o njima

U Jadranskom moru posljednjih godina svjedočimo sve većem broju plavih rakova (Callinectes sapidus), invazivne vrste koja se širi velikom brzinom i ostavlja značajne posljedice na ekosustav, ribarstvo i gospodarstvo. O ovom modrom nepozvanom gostu našeg mora, čija je populacija posljednje dvije godine doživjela pravi procvat i u Istri, razgovarali smo s biologom Nevenom Ivešom s Fakulteta prirodnih znanosti u Puli.

- Plavi rak je nova vrsta u našem ekosustavu, a u situaciji kada nema prirodnih neprijatelja koji bi kontrolirali njegovu populaciju, kada ima obilje hrane i nema konkurencije, on se nekontrolirano razmnožava, raste i buja brojčano. I to se zapravo dogodilo prije dvije godine, taj jedan "boom" populacije, osobito na talijanskoj strani sjevernog Jadrana, gdje su uvjeti za njegov razvoj povoljniji.

Plavi rak se u početku 2000-ih počeo bilježiti u južnom Jadranu, a jedna od njegovih glavnih kolonija danas je ušće rijeke Neretve, gdje je izazvao ozbiljne probleme. U Istri situacija nije toliko alarmantna jer je koncentriran na manja, mikro-lokalizirana područja, kaže Iveša. Plavi rak je u Istri najzastupljeniji u područjima promjenjivog saliniteta, lagunarnim područjima gdje se miješa slana i slatka voda, poput Valbandonske uvale, ušća Mirne i ornitološkog rezervata Palud.

Prisutnost plavog raka, objašnjava Iveša, prvi put je zabilježena još početkom 19. stoljeća u Tršćanskom zaljevu. No, tada se radilo o izoliranom nalazu, dok je danas situacija znatno drugačija.

Smatra se da je ovaj rak u Jadran dospio putem balastnih voda ili pričvršćen za oplatu brodova, što je čest način širenja morskih organizama uslijed intenzivnog pomorskog prometa. Dojavu o prvom ulovu plavog raka u sjevernom Jadranu - na Šćuzi u Pomeru, Iveša je od medulinskog ribara dobio još 2013. godine, kada se i, kaže nam, zainteresirao za ovu temu.

Problem koji plavi rak stvara u ekosustavu nije zanemariv. Hrani se školjkašima poput vongola i dondola te može ugroziti autohtone vrste. Također, ribarima uništava alate – snažnim kliještima oštećuje mreže i ugrožava uzgoj školjkaša. Izuzetno je rezistentan. Kako napominje Iveša, ova vrsta pokazuje iznimnu prilagodljivost ekološkim uvjetima.

Može preživjeti u širokom rasponu temperatura - od 2 do preko 40 Celzijeva stupnjeva te u različitim razinama saliniteta, što mu omogućuje osvajanje raznih staništa. Njegova prisutnost u Jadranu sve je izraženija, a smatra se da su klimatske promjene i porast temperature mora dodatno pridonijeli njegovom širenju.

Rađena su, navodi, i brojna istraživanja utjecaja plavog raka na invadirana staništa koja su pokazala da je plavi rak omnivor, što znači da jede sve, čak i svoju vrstu. Naime, na područjima gdje je on već dugo godina prisutan, gdje se stvaraju velike populacije, zbog nedostatka hrane rakovi se počinju jesti međusobno i u takvim staništima istraživači nalaze jedinke s oštećenim kliještima, beznogoge i slično.

Zanima nas hrane li se njime hobotnice, koje se, uz čovjeka spominju kao jedina njegova dva predatora. Iveša na to kaže da čak i ako se zabrani lov hobotnica kako bi se bolje kontrolirao štetnik, ona ne voli slatku vodu i izuzetno loše podnosi sniženi salinitet, pa to ne bi bilo učinkovito.

Eventualno bi se mogla njime hraniti sipa, no u juvenilnoj razvojnoj fazi plavog raka. Njegovu populaciju mogle bi regulirati i neke vrste morskih pasa, ali osim što ih baš i nema kod nas, one se ne kreću u plitkim lagunarnim staništima.

Plavi rak ima složen sustav razmnožavanja. Ženka se pari samo jednom u životu, no može skladištiti spermu do trenutka kada uvjeti postanu pogodni za oplodnju, a potom napušta lagunarna područja nižeg saliniteta i odlazi na otvoreno more gdje je slanost viša od 35 promila.

Zbog toga plavi rak ima plivajuće nožice, evolucijsku prilagodbu za migracije uvjetovane mrijestom. Ličinke koje ženka ispušta u more prolaze kroz više razvojnih stadija i na kraju migriraju iz otvorenog mora natrag u lagune, gdje nalaze zaklon u morskim cvjetnicama i algama.

Plavi rakovi nisu bezazleni - zabilježeni su slučajevi ozljeda na rukama i nogama ljudi. Njihove lateralne šiljaste bodlje mogu izazvati probodne rane. Njihova kliješta, pak, objašnjava Iveša, imaju razornu silu i mogu razlomiti ljušture tvrdih školjkaša, piše Glas Istre.

I zato oni imaju negativan utjecaj na naš ekosustav, jer se ponajviše hrane školjkašima - vongolama, dondolama, ali i zerima i drugim ribama.

U suradnji s Javnom ustanovom Kamenjak, Neven Iveša je ove godine detektirao veliku populaciju plavog raka na Šćuzi u Pomeru, jednom od rijetkih "no-take" područja na Jadranu. Tijekom istraživanja zabilježene su juvenilne jedinke i ženke u unutarnjem dijelu Ščuze.

Kako napominje Iveša, Šćuza igra ključnu ulogu kao "inkubator života" za određene vrste te hrani šire područje Medulinskog zaljeva. Za razliku od nacionalnih parkova poput Brijuna i Kornata, gdje je ribolov dopušten u određenoj mjeri, unutarnji dio Šćuze apsolutno je zaštićen od bilo kakvih zahvata, čime je područje steklo status jednog od najstrože zaštićenih na Jadranu.

Međutim, pojava plavog raka u ovom ekosustavu predstavlja ozbiljan problem. Ova alohtona vrsta poznata je po svojoj agresivnoj prirodi i visokom reprodukcijskom kapacitetu, što može ugroziti autohtone vrste i narušiti ekološku ravnotežu.

Uz to, ono što pogoduje rakovima je i neočekivano nizak salinitet u određenim dijelovima Šćuze tijekom godine, kojeg je pokazala analiza ekoloških parametara, iako na tom području ne postoje potoci ili rijeke koji bi mogli uzrokovati dotok slatke vode, što ukazuje na postojanje nepoznatog izvora slatke vode.

- Plavi rakovi nisu prisutni samo u unutarnjem dijelu Šćuze, već se šire i prema Medulinskom i Pomerskom zaljevu. Trenutno nisu posebno aktivni zbog niskih temperatura mora, koje se sada kreću oko 10-11 stupnjeva, ali Šćuza je postala pravi ‘eldorado‘ za ovu vrstu, što nije dobra vijest za ekosustav, upozorava Iveša.

Plavi rak se može lako prepoznati po njegovom maslinasto zelenom oklopu i intenzivno plavih nogu i kliješta. Prepoznatljiv je i po svojoj petoj nozi koja ima oblik vesla.

Fakultet prirodnih znanosti u Puli aktivno proučava plavog raka, a istraživanja su prepoznata i od strane čuvenog National Geographica. Lani je njihov tim s Ivešom i kolegama s fakulteta proveo terenska istraživanja i objavio članak o ovoj temi.

- Naš je Fakultet istaknut kao institucija koja je svjesna te problematike i koja se time aktivno bavi u sklopu svog redovnog posla, napominje Iveša. Uz National Geographic, najveća potvrda rada biologa Iveše stigla je i kroz objavu u "Nature", jednom od najuglednijih znanstvenih časopisa na svijetu.