Anneliese i Gerhard udomili su 16 nepokretnih pasa: ‘Sretni smo jer znamo da će imati lijep život!‘

Kada je kuća u kojoj se odvija radnja današnje priče u pitanju, nije pretjerano reći da se ona nalazi iza sedam gora i daleko od mora. Ali, u Istri!

Duboko u brežuljcima središnje Istre, na mjestu koje naziv i nema i do koga vijuga cestica uska koliko i automobil, na kojoj vas susret s drugim vozilom može ‘koštati‘ kilometarskog vraćanja ‘u rikverc‘ do prvog proširenja, nalazi se dom njemačko-austrijskog para Anneliese Aichberger i Gerharda Hilza, koji su 2019. godine Austriju odlučili zamijeniti istarskom prirodom.

Svoj novi dom sada dijele s velikom družinom koju čini - čak 19 pasa. Ne, nije ovo utočište ili sklonište za životinje. Ovo je obitelj! Velika obitelj, nastala namjerno i s dobrim razlogom. Obitelj u kojoj su se pronašli baš oni koji su jedni druge trebali; Anneliese i Gerhard, željni pružanja brige onima kojima je potrebna, njihovi zdravi psi željni društva i 16 nepokretnih pasa koji bi, da nema njih, vjerojatno imali vrlo nesretan život.

Ova će brojka, vele, uskoro narasti za još jednog psića, nakon čega će morati zaustaviti povećavanje obitelji. Doduše, nijednom dosad nisu uspjeli reći ‘ne‘…

Psi nisu u njihovim životima oduvijek, kaže nam Anneliese. Štoviše, prvog su uzeli tek 2009. godine i ta je prva ljubav otvorila nepresušni izvor radosti. Uskoro su s njima bila tri psa, a zatim je Anneliesse na Facebooku ugledala fotografiju psića iz bosanskog Gradačca, kome su zbog polomljene kralježnice ostali paralizirani donji ekstremiteti. Napravila je tada sve da ga dovede u svoj dom i pruži mu sretan život. I tako je krenulo…, piše Istra24.

- Za prvog psića sam doznala preko žene koja se o njemu brinula. Bio je povrijeđen i nepokretan. Odveli smo ga na RTG, i utvrđeno je da mu je povrijeđena kralježnica..., priča nam Anneliese, koja za većinu pasa i ne zna kako su ostali paralizirani. Najčešće su, veli, takvi pronađeni, a za mnoge je prilično izvjesno da je paraliza rezultat udarca automobila.

U njihovu kuću došli su iz skoro svih bivših jugoslavenskih republika i, u pravilu, Anneliesse i Gerhard ih sami pronalaze kod ljudi koji su ih privremeno zbrinuli. Iz prihvatilišta je došao samo jedan pas, i to nakon što je u njemu proveo četiri godine, boraveći po cijeli dan u boksu.

- U Istru smo doselili s tri zdrava i tri paralizirana psa. Mjesto gdje živimo odabrali smo upravo zato što je izolirano. Iskreno, nemam previše povjerenja u ljude. Oni znaju baciti preko ograde svašta što psi ne smiju pojesti. Oni koji ne vole pse, nažalost, bacaju i opasne stvari. Odlučili smo, zato, odabrati ovo mjesto gdje nas nitko ne vidi i ne čuje i gdje ne smetamo nikome, a svatko tko do nas želi doći, lako će nas pronaći, kaže Anneliese.

Uz korištenje invalidskih kolica, psi lako i slobodno kreću u prirodi. Za svakog psa imamo kolica, koja uglavnom naručujemo iz Njemačke i SAD jer su tamo jeftinija, a sami ih popravljamo kada treba. Trenutno nam je najveći problem nedostatak skladišta za njih, veli Anneliese.

Za razliku od zdravih seniora, koji su s obitelji od početka i sada broje pozne godine, među paraliziranim psima nijedan nije stariji od osam godina, a nerijetki su tek dvogodišnjaci.

Mlađahno je ovo društvo, smiju se domaćini, čime priča postaje i ljepša – većina ovih pasa zahvaljujući njima će imati lijep cijeli život.

Njih dvoje, pak, svoj život većim dijelom posvetit će upravo psima. I svoj su dom njima podredili - kako bi im ranjene nožice bile sigurne, svi podovi prekriveni su mekim tepisima.

Od 16 nepokretnih pasa, tek dva ne boluju od inkontinencije, koja u pravilu prati oduzetost, pa na presvlačenje pelena, uređivanje i čišćenje te hranjenje, Anneliesi odlazi oko 4 sata dnevno. Ostatak vremena koristi se za higijenu zubića, pripremanje obroka, jer psi u ovoj kući jedu samo domaću, kuhanu hranu, te na šetnje, pranje nebrojenih tura rublja i – šivanje pelena i kaputića. U danu koji je gotovo u cijelosti posvećen psima, Gerhard na sve ovo još ima i stalan posao. Anneliese svoj dan u cijelosti posvećuje ljubimcima.

- Ljeti ustajem oko 5, a zimi u 6 sati. Mužjake, koji imaju katetere, tada izvodim vani jer je potrebno isprazniti urin i presvući ih. Ženke presvlačim unutra. A pelene se potom mijenjanju još barem nekoliko puta u toku dana, po potrebi. Rekla bih barem pet puta dnevno, kaže nam Anneliese.

No, ni slučajno ne treba pretpostaviti da se u ovoj kući i njenom dvorištu osjeća smrad. Naprotiv! Na prvi znak da je neki od pasa obavio nuždu, Anneliese skače i vodi ga na presvlačenje. Pas se čisti, donja pelena mijenja, a sa velike hrpe od stotinjak vanjskih, višekratnih pelena koje sama šije, uzima se nova. I tako i po 40-ak, 50-ak puta u toku dana.

Kada dođe večer osjeća se jako umorno, ali dobro. Psi je, pak, za trud nagrađuju mirnom noći – nakon 17 sati navečer, nijedan nikad nije zalajao. Do idućeg se jutra od njih može čuti samo hrkanje, smije se.

- Neki psi spavaju sa mnom u krevetu. Ne, nema nečistoća! Svi imaju pelene. Kada mi spuste glavu na rame, nogu ili prsa i zahrču, osjećam se odlično. Ne čini nas sretnima samo to što im možemo pružiti invalidska kolica. Sretni smo jer znamo da će imati lijep život. Sretni smo jer znamo da su oni sretni i to 24 sata dnevno. Kada dobiju hranu, hodaju u kolicima, odlaze u krevet, što god da rade, oni djeluju sretno, veli Anneliese.

Kada bi danas morala odgovoriti na pitanje kako je uopće došlo do svega ovoga, Anneliese kaže da ni sama ne bi znala što reći.

- Vidite psa i želite mu da ima dobar život. To je sve! Ne želite da ga provede u skloništu ili na ulici, kaže nam, dodajući odmah kako bi voljela da se više ljudi odluči udomiti paralizirane pse. Straha, smatra ona, ne trebaju imati.

- Ljudi uvijek misle da trebaju nešto naučiti. Svi koji me kontaktiraju i spomenu paraliziranog psa, kada ih pitam zašto ga oni ne uzmu, odgovore kako nemaju iskustva. Ni ja se nisam s njim rodila. Sa svakim psom moram učiti iznova. Nije to znanje koje jednom svladate, uostalom! Svaki pas je različit. Njihovi karakteri, ali i anatomija su različiti. Treba vremena, ali moguće je, veli.

Gergard na ovo dodaje i kako se psi, za razliku od ljudi, ne vraćaju na stare traume, piše Istra 24.

- Oni se ne opterećuju prisjećanjem nesreća koje su ih zadesile. Psi žive u sadašnjosti, a našim je psima u sadašnjosti dobro, kaže.

Zadatak koji ovaj par ima, pak, jest dobro procijeniti za koliko se pasa mogu brinuti jer u jednom trenutku čovjek pomisli da ima snage za njih stotinu, a u drugom mu se učini da je umoran i za njih pet. Do ‘zlatne‘ su brojke, procijenili su, stigli prije dvije godine kada je udomljena posljednja kujica Savana. No, svoja će vrata uskoro iznimno otvoriti i za jednog Eustahija kome su potrebni topli dom i suha pelena.

Kada bi morala izabrati što im najviše nedostaje, bilo bi to vrijeme, veli Anneliese. Nažalost, s volonterima nisu imali previše sreće jer je većina odustala nakon nekog vremena zbog obima posla, a psi se za ljude vezuju...

"Kažu mi: Odi na kavu s prijateljima!"

Veterinarska pomoć nije blizu, ali srećom i nije često potrebna. Psi su pod nadzorom i imaju više pažnje nego mnogi drugi kućni ljubimci, pa većinu pomoći uspijeva pružiti veterinarka koja ih obilazi, a za blagdane često svrati i s poklonima.

Ljudsku podršku uglavnom pronalaze među ljudima koji žive slične živote, a s kojima se povezuju putem Facebooka.

- Nekada mi ljudi kažu: ‘Moraš predahnuti. Odi na kavu s prijateljima!‘ Ja nemam prijatelja, smije se Anneliese.

- Ja kavu pijem ujutro sa svojim psima. Ljudi vrlo lako govore drugima što oni misle da netko treba raditi. Ja znam da za mnoge ovo nije normalno jer su navikli ići na kave, odlaziti u šoping i jesti sladoled pored mora, a ja sam more ljetos vidjela na dvadeset minuta. Ali, ja sam sretna sa svojim psima, kaže, prisjećajući se i pasa koji više nisu s njima. Sva vedrina tada nakratko nestaje i ustupa mjesto suzama.

- Oprostite, kaže, ali teško je svaki put kad ih se sjetim...

Želim ljudima poručiti – nemojte se plašiti udomiti paraliziranog psa! To su normalni psi! Njima samo treba pomoć s korištenjem kolica i obavljanjem nužde. Da, potrebno je malo više brige zbog inkontinencije i brige da se izbjegnu infekcije, ali nitko se ne bi trebao plašiti ovakvog udomljavanja!

Posebno ganuta brojnom pomoći koju su ona i Gerhard primili tijekom godina, Anneliese veli da nijedna priča o njihovim psima ne smije proći bez spomena ovih dobrih ljudi, od kojih su joj neki, poput Sandre iz Novog Sada, postali i bliski prijatelji. A ima ih u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Austriji…

- Bez njihove pomoći ovim psima ne bi bilo moguće pružiti ovaj divni život. Novac, pelene, kreveti, prekrivači…sve, sve što vidite, svega toga ne bi bilo bez njih! Zato svaki put kada skuham neki obrok psima ili im promijenim pelenu, baš svaki put, pomislim na njih i osjetim zahvalnost. Želim svima reći hvala! Znate, kada imate jednog nepokretnog psa, to nije jako veli projekt. Ali kada je njih sve više, i potrebe rastu. Treba vam više vode, struje, hrane …svega! Svakog dana sam im zahvalna. Postali su važni u našem životu, a da ih nikada nisam poznavala prije susreta na Facebooku ili njihovog dolaska kod nas dok su u Istri na odmoru, priča Anneliese, susprežući suze.

Zahvaljujući pruženoj pomoći, sama dosad nikad nije bila u situaciji da mora bilo što tražiti iako, veli, da je nužda, za pse bi bez problema tražila pomoć. Najveća prepreka je što njihov dom nije udruga ili organizacija, pa pružanje pomoći uglavnom teče privatnim putevima.

Zainteresirani za pružanje pomoći ili poklona za ovu družinu divnih pasa, koji su sreću pronašli u srcu Istre, javiti se mogu izravno Anneliese i Gerhardu putem Facebook stranica ovdje i ovdje. Važno je napomenuti da hranu nisu u mogućnosti primiti. Česte promjene kupovne hrane iritiraju probavni trakt pasa, a kada su životinje inkontinentne, to stvara nezamislive probleme. Ujedno, psi gotovo u potpunosti jedu domaću hranu. Anneliese i Gerhard se stoga zahvaljuju na ovoj vrsti pomoći, ali vjeruju da je korektno unaprijed upozoriti jer je hrana, očekivano, prvo što dobronamjernici ponude.

No, pelene im uvijek dobro dođu i to bez ograničenja; svih veličina i tipova, od dječjih pa do onih za inkontinenciju odraslih osoba. Vlažne maramice za bebe i sredstva za higijenu, u dogovoru s Anneliese, također, a naročito – jednokratne latex rukavice, koje se ovdje troše neprekidno. Osim toga, dobrodošlo je sve što psi vole. Jedan salon za uljepšavanje ljubimaca koji se u Labinu otvara ovog proljeća, primjerice, već u svom adresaru ima upisane besplatne ‘spa tretmane‘ za dobru ekipu iz ove vesele kuće. A nekad je i poruka podrške dovoljna za ljepši dan.

Zbog brige za pse, Anneliese i Gerhard nisu još stigli naučiti hrvatski.

Srećom, dosad nisu naišli na probleme zbog toga. Domaći ljudi, baš kao i oni, u pravilu znaju barem ponešto iz nekog jezika, pa se ‘šarenim‘ rečenicama svi na kraju sporazumiju.

A psi... oni ionako poznaju samo jezik ljubavi.