Maleno selo Tijarica kraj Trilja mjesto je radnje predivne priče o odanosti, ljubavi i najiskrenijem prijateljstvu. Sigurno ste već čuli za Bruna, psa koji svakog dana odlazi do groblja na kojem počiva njegov vlasnik Tomislav Voloder. Tomislava nema već pola godine, a Bruno ga i dalje neumorno čeka.
Tom događaju svjedoči nam klesar Ante Maroš iz Velića. Pas Bruno dio je legla njegove kujice Lare, a imao je dva i pol mjeseca kada ga je pokojni Tomislav uzeo k sebi.
- Bili su nerazdvojni, a otkad ga nema Bruno svako jutro obilazi mjesta na koja je išao s Tomislavom. Kada bi Tomislav bio u kafiću ili crkvi, Bruno bi ga čekao ispred, a to i danas radi. Mješanac je, ali je jako pametan pas. Navečer ide do zaseoka Voloderi, tamo ga Tomislavovi sinovci paze, a ujutro se vrati u Tijaricu - govori gospodin Ante.
I sami smo se uvjerili da se radi o divnom stvorenju, piše Slobodna Dalmacija. Bruno je jako plah, miran i pitom, a najvažnije od svega zbrinut. Cijelo selo je na sebe preuzelo brigu o ovom divnom psu. I mi smo ga snimili nekoliko metara od groblja. Pas samo sjedi i - čeka...
Gospodin Ante nas je uvjerio da Bruno jede itekako kvalitetno, redovito odlazi veterinaru, a Anti svakodnevno dolazi s lopticom i žica ga da se igraju. Tako je Bruno zapravo postao ljubimac cijele Tijarice.
Priča iz Tijarice podsjeća na onu o Hachiku, psu čija je sudbina široj publici najpoznatija zahvaljujući filmu koji je snimljen prema istinitom događaju.
- Pas Hachiko je bio mužjak pasmine akita, rođen 10. listopada 1923. godine, na farmi u blizini grada Odate kojeg je profesor Tokijskog sveučilišta Hidesaburo Ueno, koji je dugo tragao za čistokrvnim akitom, udomio kada su mu bila samo dva mjeseca. Psić je odrastao okružen Unovom ljubavlju te se snažno vezao za njega i svakog ga dana s veseljem pratio na željezničku stanicu Shibuya odakle je profesor odlazio na posao. Nakon što bi ga ispratio, Hachiko se vraćao kući te bi se na željezničku stanicu vratio poslijepodne, oko 17 sati, i s nestrpljenjem iščekivao vlak kojim će stići Ueno.
Njihovo druženje, nažalost, trajalo je jako kratko. Naime, 21. svibnja 1925. godine Hachiko je stigao na kolodvor kako bi dočekao svojeg čovjeka, no on nije došao. Vlak je došao, ali Ueno iz njega nije izašao. Profesor je, nažalost, tog dana na poslu, tijekom predavanja, doživio moždani udar i preminuo - pisao je Novi List.
No, Hachiko ga je i sljedećeg dana došao čekati na kolodvor, nestrpljivo provjerajući je li među putnicima koji silaze iz vlaka. Profesorova obitelj nakon njegove ga je smrti dala na udomljenje; postao je član obitelji Uenovog bivšeg vrtlara. No on nije zaboravio profesora Uena i mjesto na kojem su se trebali naći, te je nastavio dolaziti na kolodvor i vjerno čekati, svakog jutra i svakog poslijepodneva, točno u vrijeme kada stiže vlak sa Sveučilišta. Činio je to svakog dana, sljedećih devet godina, osam mjeseci i petnaest dana, u isto vrijeme, na istom mjestu.
Hachiko je uginuo 8. ožujka 1935. godine, a pronađen je na ulici Shibuya, nekoliko minuta nakon 17 sati.
Novi List podsjeća da Hachiko nije jedini pas čija je vjernost i odanost očarala svijet. Jedna od najpoznatijih sličnih priča o vjernosti i ljubavi čovjekovog najboljeg prijatelja ona je o Greyfriars Bobbyju, Skye terijeru koji je punih četrnaest godina proveo na grobu svoga vlasnika, policajca i noćnog čuvara Johna Graya u Edinburghu. Na istom je mjestu i uginuo 1872. godine. Njegov spomenik i grob njegovog vlasnika godinama su velika turistička atrakcija. Tu je i Shep, još jedan pas koji je život proveo na željezničkoj postaji. Bio je to pas pasmine Border collie koji je živio u Fort Bentonu u Montani. Godine 1936. slijedio je svog vlasnika u bolnicu, a nakon što je on preminuo, slijedio je njegov lijes do vlaka na koji je ukrcan, nakon čega je na toj željezničkoj postaji ostao sljedećih šest godina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....