ISPOVIJEST ŽRTAVA STRAVIČNE PROMETNE NESREĆE

‘Nisam u depresiji zato što sam bez noge, veselimo se prvim ljubavima, ali jako smo tužne jer naša draga Ivona više nije s nama’

Anamaria Sabljak (17) i Margareta Sedlarević (16) preživjele su nalet brzog automobila u Slavonskom Brodu, a njihova prijateljica Ivana Srećković brzo je podlegla teškim ozljedama. Dvije djevojke opisuju kako su prošle kroz tešku rehabilitaciju te s mladenačkim optimizmom pričaju o svojim željama, nadama i planovima...

Tog proljetnog, travanjskog dana djevojke su iz popodnevne smjene krenule kući. Dvije od njih, Anamaria Sabljak i Margareta Sedlarević, bile su dežurne, što znači da taj dan nisu imale nastavu, nego su bile za pultom na ulazu u školu. Zadatak dežurnog je da zapisuje tko sve, osim učenika, posjećuje školsku zgradu. Revno su obavile svoju dužnost i pričekale treću prijateljicu, Ivonu Srećković. Krenule su kući, polako čavrljajući niz Cankarevu ulicu. U jednom trenutku na njih je naletio automobil BMW, pokosio ih i zauvijek im promijenio život… Bila je to stravična nesreća. Ivona je nakon četiri dana podlegla ozljedama u osječkoj bolnici; za Anamariju i Margaretu uslijedilo je teško, višemjesečno liječenje u Slavonskom Brodu i Zagrebu. Hrabre cure uspjele su se oporaviti i ovog su tjedna, nakon punih deset mjeseci, ponovno sjele u školske klupe!

Ničega se ne sjećaju

“Odličan je osjećaj opet biti u školi! Idemo naprijed, moramo misliti pozitivno, moramo gledati u vedru budućnost”, zacvrkutale su Anamaria i Margareta dok sjedamo u školske klupe brodske srednje škole “Matija Antun Reljković”. Djevojke su upisale veterinarski smjer, danas su drugi srednje.

Došle su na štakama, s osmijehom na licu. Zadobivene ozljede bile su strašne; život im je danima bio u opasnosti. Margareta je u nesreći izgubila desnu nogu te danas nosi protezu; liječnici su joj uspjeli spasiti lijevu nogu. Anamaria je imala prijelome svih kostiju u nogama, prijelom ruke, zdjelice, natučen bubreg, a na cijeloj lijevoj nozi presađena joj je koža. Prošla je čak 22 operacije!

“Što se točno dogodilo, ne sjećam se. Zadnje čega se sjećam je da smo bile dežurne i sljedeća slika koju imam pred sobom je odjel intenzivne njege u bolnici”, prepričava Anamaria dok Margareta potvrdno kima glavom. Ni ona se ničega ne sjeća.

Anamaria i Ivona bile su dobre prijateljice, zajedno su svaki dan vlakom putovale u školu (Anamaria iz sela Magić Mala, Ivona iz Nove Gradiške).

“Kad nam je završila smjena, pričekale smo Ivonu koja je išla u agro-turistički smjer. Htjela sam da zajedno idemo vlakom kući. Tada ju je Margareta upoznala, njih dvije dotad se nisu poznavale”, zadnje je čega se sjeća Anamaria.

Margareta se, kaže, probudila tek nakon nekoliko dana na intenzivnoj u Zagrebu. Tri mjeseca provela je u Traumatološkoj bolnici u Draškovićevoj, potom je poslana mjesec dana na kućnu njegu, a onda opet u KBC Zagreb. Anamaria je mjesece provela u bolnici u zagrebačkoj Dubravi.

“Jako smo uzbuđene. Mjesecima nismo vidjele školske prijatelje. Nedostaju nam ljubavni tračevi, tko je čija simpatija, sve to moramo pohvatati”, smiju se djevojke.

Strašan šok

Brodska srednja škola M. A. Reljkovića postoji od 1959. godine; renovirana je i lijepo uređena. Šest smjerova - poljoprivredni, šumarski, geodetski, ekološki, prehrambeni i veterinarski - pohađa ukupno 929 učenika. Ravnatelj Vlado Prskalo potvrđuje da škola maksimalno brine da se učenice što bezbolnije vrate u svakodnevnicu. U početku će to, kaže, ići korak po korak.

“Taj dan savršeno su odradile svoje dežurstvo, pristojna, uzorna, dobra djeca. Ja sam bio u Turskoj, imali smo sastanak u Ankari, kad mi je zazvonio mobitel. Kažu, bila je nesreća, automobil se zabio u hrpu djece, ima mrtvih. Protrnuo sam, bio je to strašan šok. Odmah sam nazvao kirurge u brodskoj Općoj bolnici, a oni su na noge digli i svoje kolege, koji nisu u tom trenutku bili u smjeni. Svi su se sjurili da pomognu djevojkama”, prisjeća se ravnatelj Prskalo i nastavlja: “Automobil ih je pokosio i zalijepio za kuću. Da je bilo na nekom drugom mjestu, da je iza bio otvoreni prostor, livada, možda bi ih samo odbacio i možda bi ozljede bile manje... Ovako ih je prignječio o zid kuće. Pazimo na svaki korak naše djece, i onda se nešto ovako dogodi”, uzdahnuo je ravnatelj. Inače je profesor fizike, punih 25 godina radi u školi. Nikada se, kaže, nije dogodila ovako teška tragedija koja je radikalno izmijenila život njihovim učenicama.

“Povratak u svakodnevicu mora ići polako, zahtjevi će se postupno povećavati. Tu je škola, tu su njihove obitelji, svima je važno da nam se cure što prije oporave. Vršnjaci su ih super primili, koje su to bile emocije, ljubljenje, grljenje... Cijeli 2G razred prebacili smo u prizemlje kako bi djevojkama bilo lakše. Zadužili smo neke njihove kolegice da ih paze pod odmorom, znate kako to ide kad se nekoliko stotina djece rastrči po hodnicima i školskom stubištu, da ih ne bi slučajno pokosili”, iznosi ravnatelj.

Nastava ide, profesori im, kažu Anamaria i Margareta, izlaze u susret da nadoknade prvo propušteno polugodište i polako se uključe u drugo.

Prvi srednje su završile; naime, nesreća se zbila na samom kraju školske godine pa su cure imale dovoljno ocjena da im se zaključe finalne ocjene i da prođu razred.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 17:55