75. OBLJETNICA NDH

10. TRAVNJA - DAN KAD SE SPUSTILA TAMA Radio Zagreb javlja o ‘otporu naših četa Nijemcima’, policija uhićuje defetiste. U 16 sati Kvaternik čita proglas...

Svanuo je zlokobni 10. travnja 1941. godine, dan koji će obilježiti najtegobnije i najsramotnije olovno naslijeđe hrvatske povijesti. Bilo je to uskrsno vrijeme. Veliki četvrtak. Zagreb u nekom međuprostoru. Iščekivanju. Dan je bio svjež i ugodan. Ljudi pokušavaju održati normalan ritam života u zgrčenim ratnim okolnostima. Zagreb živi u nekom čudnom limbu u očekivanju značajnijih promjena. Kina i kazališta rade. Pioniri turizma pozivaju građane u Crikvenicu i Stubake za uskrsne blagdane. Na Dolcu je izvjesnoj Ani Schleyn ukradena novčarka sa 900 dinara. Špeceraj spretni džepari nisu dirali. Zagreb u blagom kaosu, neizvjesnosti i uznemirenosti. Nije ni čudno. Trajao je već četvrti dan rata.

Naime, združene oružane snage sila Osovine - Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska - u nedjelju 6. travnja u ranim jutarnjim satima započele su operaciju Direktiva 25 - intervenciju na Kraljevinu Jugoslaviju. Kojih desetak dana ranije izveden je puč kojim je Jugoslavija izašla iz potpisanog Trojnog pakta. Hitler bijesan. Ne oprašta. Njemačka je u naletu i želi što prije slomiti otpor trule i rastrzane kraljevske vojske. Okupacijske trupe, uglavnom bez većeg otpora, napreduju prema planu.

Izvješća iz Generalštaba kraljevske vojske, nastoje održati nekakvu blagu optimističnu atmosferu, država propada. U Zagrebu su povremena zamračenja, ponekad odjeknu sirene za zračnu uzbunu (u srijedu 9. travnja bilo ih je oglašeno šest), a ban Ivan Šubašić izdaje ukaz o zabrani slušanja “neprijateljskih radiostanica” (dakle, njemačke, talijanske i mađarske postaje, ali i Radio Velebit, ustaška postaja iz Italije). Policija uhićuje širitelje lažnih, defetističkih i uznemirujućih vijesti. Do 10. travnja na području Zagreba 112 je takvih u Petrinjskoj, Đorđićevoj i u zatvoru na Savskoj.

U crkvi Svetog Marka monsignor Svetozar Rittig (najveći velikodostojnik Katoličke crkve u Hrvatskoj koji je pristupio partizanima) služio je misu zadušnicu na godišnjicu smrti Josipa Jurja Strossmayera, kojoj su nazočili članovi tada zadnji dan postojećeg JAZU na čelu s predsjednikom Albertom Bazalom. Istog dana u Hrvatskom glazbenom zavodu zagrebački komorni orkestar i pijanistica Branka Musulin održali su koncert u povodu 150. godišnjice smrti Wolfganga Amadeusa Mozarta. Radio Zagreb javlja da “naše čete daju jak otpor na pravcu Kumanovo, Skopje, Kačanik”.

Njemačke “štuke” znaju pokatkad zaparati jasno nebo iznad Zagreba. Kavane mogu biti otvorene do 21 sat, a svi državni uredi i banke ureduju prema radnom vremenu. Takva je i naredba banovinskih vlasti koje još pokušavaju održati privid postojanja države, a ako ne baš države, ono barem Banovine Hrvatske. Vlasti zabranjuju nabijanje cijena i licitiranje.

“Na zagrebačkoj tržnici je jučer doprema živežnih namirnica pala. To je privremena pojava koja je”, piše Obzor, “u vezi s vremenskim prilikama.” Vođa HSS-a Vladko Maček iz bombardiranog Beograda poslao je poruku da je “naša zemlja napadnuta i treba braniti njenu nezavisnost”, poručuje da se “svi vojni obveznici bezuvjetno pozivu odazovu”.

Nedavno ustoličeni kralj Petar i svita spremaju se u bežaniju, ali Maček ne želi s njima. Maček se u utorak 8. travnja vraća u Zagreb pa produžava do Kupinca. No, u četvrtak 10. travnja opet je Zagrebu. Edmund Veesenmayer, stari član NSDAP-a, čovjek od Hitlerova osobnog povjerenja, SS-ovac, zadužen je za to da na ostacima raskomadane Jugoslavije stvori lojalne marionetske režime i države. Nagovara Mačeka da on preuzme vlast u Zagrebu. Nije pretjerano oduševljen idejom da to učine ustaše. Maček se ponovno obraća javnosti. Sada više ne poziva na obranu, nego kaže “da nas je zadesilo zlo - rat”.

U Zagrebu su tih dana i J. B. Tito te njegov bliski suradnik Aleksandar Ranković. Imaju ilegalni stan na Stenjevcu, ali bojeći se racija i hapšenja, odlaze na Trešnjevku. Kaos u gradu se nastavlja, a prema svim očekivanjima njemačke trupe trebale bi u popodnevnim satima stići do Zagreba. Prešli su Dravu. Praktički više nema nikakvog otpora.

Obzor i dalje donosi izvješća Reutersa, saveznika. Da stvari nisu blistave vidi se i iz male vijesti da je ravnateljstvo zagrebačkog redarstva preuzeo dr. Josip Vragović jer je “dosadašnje napustilo Zagreb”, što je eufemizam za opću bežaniju rukovodećeg policijskog kadra. Slavko Kvaternik, nekadašnji austrougarski časnik koji je, prisjeća se Miroslav Krleža, frivolno i oduševljeno pozdravljao 1918. godine u Zagrebu “pobjedničke srpske časnike Njegovog veličanstva” te nazdravljao srpskom kralju Petru I. Karađorđeviću (Krležu je to iznerviralo pa je napustio svečani domjenak) probudio se tog četvrtka uzrujan. U Obzoru i Jutarnjem listu pisalo je o borbama u Grčkoj i Jugoslaviji. Prelistava novine u radnoj sobi.

Kvaternik je blago nervozan. Brzo ispija jutarnji čaj i žuri van. Na Trešnjevci J. B. Tito u isto vrijeme također lista novine, osluškujući zvuke trešnjevačkih ulica. Mirno je. Nema neke strke. Uobičajeni dan. Nakon šturih i neuvjerljivih ratnih izvješća, kao i Kvaternik, Tito rezignirano mahne rukom te se zadrži na tekstu da je umro demokratski senator iz Teksasa Morris W. Sheppard, “otac prohibicije”. No, sa zanimanjem pročita izvještaj agencije Stefani o gubicima talijanske vojske u ožujku - grčka fronta 3102 poginula (od toga dva Albanca), 6031 ranjen i 7483 nestala. U sjevernoj Africi 53 poginula, ali čak 24.088 nestalih.

Ravnateljsko vijeće Hrvatske sveopće kreditne banke d.d. održalo je sjednicu na kojoj su govorili o poslovanju u 1940. godini te se pohvalili “zadovoljavajućim uspjehom”. U Velikoj Gorici ukazom banske vlasti otvorena je Pomoćna škola za duševno zaostalu djecu.

Budući ustaški ministar bogoštovlja i nastave Mile Budak osluškuje zvuke nervoznih zagrebačkih ulica iz bolničke sobe na Rebru, kamo se sklonio već s prvim jutarnjim zvucima njemačkih štuka 6. travnja. Na drugom kraju grada u sanatoriju Đure Vranešića pritajio se tih dana i Mirko Puk, budući ustaški ministar pravosuđa. Loše mu je, ali neočekivano mu se stanje poboljšava 10. travnja u 16 sati. I dok je Zagreb pokušavao makar hiniti spokoj iako se ratna mašinerija neumitno približavala, vladala je čudna napetost. Dok prijepodne prolazi u nekoj čudnoj letargiji koja najavljuje velike promjene, koje će ostaviti dubok trag i podijeliti hrvatsko društvo sve do dana današnjeg, oko podneva, tog uskrsnog četvrtka, kreće akcija.

Vladko Maček se u svom stanu u današnjem prilazu Đure Deželića 9 ujutro našao s banom Šubašićem i generalom kraljevske vojske Pantelijom Pantom Jurišićem, glavnim zapovjednikom 4. ratne (zagrebačke) oblasti (Jurišić je istog dana pobjegao iz Zagreba, ali su ga ustaše uhitili u Petrinji te predali Nijemcima). Maček je ministar u važećoj, pučističkoj vladi generala Simovića. General Jurišić brzim se koracima spušta niz mramorne stepenice, dok mu sablja mlatara na svečanoj uniformi. Na izlasku se praktički mimoilazi s njemačkim oficirima Michaelom Dörflerom i upornim Edmundom Veesenmayerom, koji s Kvaternikom stižu k Mačeku. Veesenmayer prijateljski salutira na ulaznim vratima. Guvernanta ih propušta u dnevnu sobu, gdje ih već čeka domaća kupinovečka višnjevača na stolu. Njemački oficir obavještava Mačeka da će ustaše preuzeti vlast. Slavko Kvaternik, u svečanom lovačkom odijelu, vođi HSS-a najavljuje proglašenje NDH i traži da on podrži ustašku državu svojim proglasom. Predlaže mu, dok ispija čašicu višnjevače, da zajedno s njim ode na Radio Zagreb. Maček se opet dvoumi, ali odbija te predlaže da se njegova izjava pročita. S Košutićem sastavlja kratku bilješku kojom izražava lojalnost novim vlastima. Košutić je piše na komadu papira. Maček kratko pregledava i ubacuje poneku nebitnu izmjenu. Veesenmayer uzima papir s izjavom, salutira, kaže da mu je žao što nije uspio nagovoriti Mačeka te izlazi na ulicu. Škrto sunce probija se kroz tek ozelenjeli drvored. Ptice veselo cvrkuću. Tek pokoji dokoni prolaznik podiže začuđeni pogled prema njemačkom oficiru. Istodobno, J. B. Tito i Aleksandar Ranković šutke idu Savskom prema središtu grda. Zabrinuti su. Slavko Kvaternik žuri na Radio Zagreb u Vlašku ulicu 116. Prolazi preko Trga kralja Aleksandra (danas Trg maršala Tita), pokraj HNK, gdje šeta tek nekoliko ljudi s djecom. U zgradi kazališta Branko Gavella nervozno kori ljude na sceni. Ima završne probe za uskrsnu predstavu Wagnerova “Parsifala”, i to u punom opsegu. Premijera je 12. travnja i treba sve ispeglati. Gavella je napet, zakačio se tih dana s Miroslavom Krležom oko nove postave “Glembajevih”. Kako piše Snježana Banović, “Uskoro će doći i do pretumbacija unutar HNK - pohapsit će se glumci i djelatnici Srbi i Židovi. U Petrinjskoj će završiti i Bela Krleža, koja je trebala biti barunica Castelli”. Dok Slavko Kvaternik uzbuđeno prolazi u pratnji njemačkih oficira koji nešto nevezano čavrljaju, u Kazališnoj kavani uz štamprl rakije i kavu sjedi Tin Ujević i čita tekst o jučerašnjem recitalu hrvatske lirike polaznika Glumačke škole. Posebno se istakla Marija Crnobori sa svojom izvedbom Nazora - “Seh duš dan”. U Gajevoj Ivanu Kneževiću kradu bicikl vrijedan 1000 dinara. Stao je samo da pozove prijatelja da odu na Ilicu vidjeti dolazak Nijemaca. Kvaterniku se žuri. Ne obraća pažnju. Pun je sebe. Istodobno na uglu Ilice i Medulićeve mladi 16-godišnji konobarski šegrt iz kavane Medulić Ante Pereža iz Barbata na otoku Krku pada pod tramvaj. Obzor piše, slomio je “bazu lubanje”.

Slavko Kvaternik negdje u 15.45 stiže pred zgradu radija. Na ulazu ga dočekuje poznati voditelj i likovni kritičar Ivo Šrepl. Žustrim koracima penju se u studio. Tamo isto blaga napetost. Obojica su uzbuđeni. Šrepl zaustavlja program i najavljuje Kvaternika. “Hrvatska radiostanica Zagreb govori. Zamjenik poglavnika i zapovjednik cjelokupne oružane snage slobodne hrvatske države gospodin Slavko Kvaternik uputit će proglas hrvatskom narodu. Hrvatska postaja Radio Zagreb. Hrvatska postaja Radio Zagreb. Slušajte Radio Zagreb.”

Nakon kraće pauze, Kvaternik je počeo s proglašenjem NDH spominjući Božju providnost, koju je stavio u istu ravan s “voljom našeg saveznika” bez čijih tenkova, koji u tom trenutku tutnje na prilazima Podsusedu, do te marionetske tvorevine nikada ne bi došlo.

“Hrvatski narode!

Božja providnost i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika doktora Ante Pavelića te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas, pred dan uskrsnuća Božjeg Sina, uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska!

Pozivam sve Hrvate, u kojem god oni mjestu bili, a naročito sve časnike, dočasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika!

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!”

Trenutak osnivanja hrvatske “države” tražio je nešto svečano. Šrepl se možda nije pripremio ili se zbunio, teško je reći, ali je iz bunta pustio ploču opere ruskog klasika Modesta Musorgskog - “Boris Godunov”. Tako je zlosretna “uskrsnula” zločinačka ustaška država proglašena uz ariju na ruskom jeziku u pozadini koje se čuje blaga zvonjava kremaljskih zvona. Bilo je 16 sati i 10 minuta. Miroslav Krleža u svom stanu u Radišinoj ulici (nekada Božidara Adžije, danas kneza Mislava) rezignirano sluša radio. Glas Kvaternika zvučao mu je sablasno. “Javila se ona ista avet iz 1916, 1918, ali sada posve povampirena”. Nakon Kvaternika, Šrepl izvježbanim dramatičnim glasom čita Mačekovu izjavu kojom traži “lojalnost novim vlastima i državi”. Ustaše ni poglavnika ne spominje.

U vrijeme proglašenja NDH kod kina Luxor (današnja zgrada ZKM-a) nekoliko nestrpljivih gledatelja dokoličarilo je uz priču o dolasku Nijemaca, očekujući predstavu biblijskog spektakla “Ben Hur” Freda Nibla o židovskom princu iz Jeruzalema, s velikom zvijezdom tadašnjeg Hollywooda Romanom Navarrom. (Film će već sutradan, kada svane prva zora NDH, unatoč Uskrsu biti skinut s programa). Istodobno i u kinu Olimp u Ilici 90 započinje se prikazivati američki krimić znakovitog upozoravajućeg imena “Ples s đavlom” (Johnny Apollo) Henryja Hathawaya s Tyronom Powerom. Maček i Košutić navukli su teške zastore na prozore, kroz koje se želi probiti rijetko proljetno sunce. Sjede zavaljeni u masivne fotelje. Šutke slušaju radio. Kvaternikov proglas snimljen je na ploču te ga puštaju svakih 15 minuta. Istodobno u Crikvenici pogiba njegov brat Petar Milutin Kvaternik koji u ime novih vlasti želi preuzeti grad, ali ga nekoliko starojugoslavenskih oficira hapsi i prilikom privođenja ubija. Novine 11. travnja donose samo vijest o “tragičnoj pogibiji”.

Dok Kvaternik slavi i žuri se na doček njemačkih trupa, koje su već na Črnomercu, J. B. Tito i Ranković ispijaju kavu u Bogovićevoj. Zanima ih reakcija građana, koji nakon proglasa polako pune gradsko središte. Očekuje se i ulazak njemačkih - okupatora ili osloboditelja. Kako za koga. Dolazak Nijemaca zatječe ih na samom Trgu bana Jelačića. Nijemci nesmetano ulaze u Zagreb. Starojugoslavenski oficiri ili su pobjegli ili se pritajili te čekaju trenutak da se priključe novom poretku. Nova “država” je proglašena u trenutku ulaska oklopne divizije. Dio ljudi koji se zatekao na ulici pozdravlja Nijemce. Mašu im, bacaju cvijeće, pozdravljaju nacistički. Tito je, kao Hrvat, ogorčen. Kasnije će zapisati, prenose Slavko i Ivo Goldstein u opsežnoj biografiji J. B. Tita, “Događaji u Zagrebu prilikom dolaska osvajača bit će najtamnija ljaga u Tvojoj povijesti, hrvatski narode”. No, Aleksandar Ranković malo je suzdržaniji: “Bio sam na Jelačićevom placu. Primetio sam da je masa građana bila potpuno indiferentna, mada su pojedine žene prilazile tenkovima i bacale vojnicima cveće i pomorandže”.

Na ulici gužva. Neki dočekuju Nijemce s oduševljenjem. Drugi slave propast nevoljene monarhije. U Branimirovoj, kod uljare, ljudska drama - nepoznati mladić izvršio je samoubojstvo. Još jedno samoubojstvo, zbog nesretnih obiteljskih odnosa, u Boškovićevoj. Ni lopovi ne miruju. U istoj ulici opljačkan stan Filipa Berana, a uznemirena tutnjavom njemačkih tenkova, u Ulici Adolfa Mošinskog 10 (danas Nazorova) gazdarici je pobjegla jazavčarka Canja. Očajna gazdarica nudi bogatu nagradu za odbjeglu kujicu. Da su Nijemci oko današnjeg Britanskog trga (tada Pejačevićev) bili oko 17 sati svjedoči i oglas objavljen 11. travnja - “Za vrijeme ulaska Nijemaca (oko 17 sati) u Ilici kod Pejačevićevog trga izgubljen zlatni lančić s dva privjeska. To je draga uspomena. Donijeti u Radnički dol 16 II kat lijevo”.

Tito i Ranković istog dana, dok Slavko Kvaternik nakon proglasa i dočeka Nijemaca hita sa zapovjednikom njemačkih tenkista Kühnom preuzeti Banske dvore, okupljaju članove CK KPJ i mjesnog komiteta Zagreb. Na sastanku su još Rade Končar, šef KP-a Hrvatske, Antun Rob, Josip Kraš, Pavle Pap, Leo Mates, Marko Orešković, Vlado Janjić Capo (kasnije zapovjednik prvog hrvatskog partizanskog odreda), Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Dragutin Salaj i Stipe Ugarković. Na sastanku je zaključeno da se prijeđe u ilegalu, krene s otporom okupatoru te se kreće u osnivanje Vojnog komiteta.

U 19 sati skupina “domovinskih ustaša” s hrvatskim i ustaškim zastavama dolazi pred Banske dvore. Tamo su Slavko Kvaternik i Milovan Žanić (prvi opunomoćenik za unutarnje poslove NDH). Ustaše se postrojavaju za zapovjednika njemačkih snaga generala Kühna. Kvaternik ga pozdravlja, dok lagani povjetarac puše Gornjim gradom: “Ovdje pored mene stoji izaslanik vođe velikog Reicha, njemu imamo mnogo zahvaliti da je oslobođenje bez krvi proteklo, zato kliknimo - Heil!” Kako prenosi Obzor 11. travnja, njemački general je počeo svoj govor riječju “Drugovi!”

Dok traje mimohod kod Banskih dvora, kolporteri po Trgu bana Jelačića već prodaju popodnevno izvanredno izdanje Hrvatskog naroda (glasilo ustaškog pokreta) - “Proglašena Hrvatska država!” Tekstovi o oduševljenom dočeku njemačke oslobodilačke vojnice. Navečer, pripadnici Civilne zaštite obilaze stanove i upozoravaju da se ne pije voda iz vodovoda jer je otrovana. Krleža je to lupanje po vratima shvatio kao da ga već dolaze hapsiti. Sutradan sve novine prenose da je to lažna vijest. Istog dana tek nekoliko sati nakon osnivanja “države” u Gospiću je uhićeno 20 viđenijih Srba.

I ako je netko prespavao 10. travnja, iznenadio se vjerojatno tonom zagrebačkih novina 11. travnja. Naime, dok je još dan prije “naša herojska vojska pružala otpor nadmoćnijem neprijatelju”, u izvješćima od 11. travnja je “neprijateljska vojska u Južnoj Srbiji prestala postojati”. No stvari su se obrnule, sada je termin “neprijateljske” upotrijebljen za jučerašnju “našu vojsku”, koja više nije jugoslavenska, nego je “srpska u rasulu”.

Obzor donosi vijesti o trijumfalnom ulasku njemačkih trupa u Maribor. Prva zemlja koja je priznala Hrvatsku je Mađarska. Admiral Miklosz Horty šalje pozdravni telegram, ali ne povlači vojsku iz Baranje i Međimurja. Njemačka i Italija još čekaju, a Slovačka prekida diplomatske odnose s Jugoslavijom. Zagrebački muftija Muftić kaže: “Volja je svevišnjeg Alaha htjela da uz pomoć poglavnika, ustaša u zemlji i inozemstvu te savezničkih vojnika kucne radostan čas za sve Hrvate muslimane i katolike”. Već 11. travnja ustaško redarstvo upozoravajuće je pokucalo na vrata viđenijih zagrebačkih Židova. Upozorenje da će za svakog Hrvata stradalog od srpskih vojnih vlasti biti strijeljano 10 Srba. Nijemci su zabranili prelazak preko Savskog mosta.

Prvi ukazi vlasti su o prijekom sudu i prisilnom radu kojim se prijeti svakome tko zatvori lokal i trgovinu. “Zabranjuje se i svako privatno pravljenje i prodavanje slika Ante Pavelića”. Kazaljke na satu 11. travnja u 12 sati pomaknute su jedan sat unaprijed. HNK nema predstavu jer će 12. travnja od 15 do 20 sati biti Wagnerov “Persifal”, a u Malom kazalištu u Frankopanskoj (današnja Gavella) Mesarićevo “Gospodsko dijete”.

U Zagrebu nema Pavelića, ali je stigao Sekula Drljević, vođa Crnogoraca koji želi dogovoriti obnovu države Crne Gore pod njemačkim patronatom. Na Zrinjevcu JAZU mijenja ime u HAZU. Odluku potpisuju tadašnji šef Akademije Albert Bazala i tajnik Franjo Francev. Dok se prave prvi popisi za privođenje Srba, Židova, lijevih HSS-ovaca i komunista, a novine pišu o konačnom oslobođenju od srpskog jarma, Tin Ujević u Kazališnoj kavani primjećuje njemačke oficire koji su se pobjednički razbaškarili. Smiju se. Naručuju “schnapps”. On lista Jutarnji list, već prvi dan vidi oglas koji počinje s “Trgovac Arijevac”, ali na istoj stranici oglas valjda davno plaćen “Stermejcki - najveća domaća trgovačka kuća u Jugoslaviji”. Reklama postoji, ali te države više nema.

Došla su i nova pravila. Promijenit će i repertoar kazališta i filmova. Tadašnji američki blockbusteri idu u bunker, a s njemačkim tenkovima stižu i hitovi njemačke, mađarske i talijanske kinematografije. HNK priprema Budakovo “Ognjište”. Krležine drame se skidaju, a stiže igrokaz iz seljačkog života “Zlatne njive” Stjepana Šantića, dok je, piše Snježana Banović, Gavella dobio zadatak da postavi dramu Ahmeda Muradbegovića “Na Božjem putu” u kojoj su angažirani glumci iz zabranjenih Krležinih predstava - Bela Krleža, Dubravko Dujšin i Janko Rakuša, kojeg će ustaše, pred kraj rata, objesiti u Remetincu.

Na Zagreb se spustila tama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 18:43