Deset godina poslije Al Qa'idina napada na New York i Washington, 11. rujna 2001., još nisu posve jasni neki ključni detalji, još nije poznato tko je i što je sve stajalo iza samoubilačkog i ubitačnog juriša otetih putničkih aviona na Svjetski trgovački centar i na Pentagon (još jedan avion, koji su vjerojatno srušili putnici, navodno je išao na Bijelu kuću ili na Kongres) - ali ponešto je poznato: američki svjetski rat protiv Al Qa'ide nije samo ubio Osamu bin Ladena, nego je ozbiljno potkopao i dotad najjaču svjetsku velesilu, jedinu supersilu u dosadašnjoj povijesti: Sjedinjene Države Amerike.
Taj je rat, pored niza kolateralnih žrtava, imao i jednoga kolateralnog pobjednika, koji to nije planirao niti se tome nadao: Narodnu Republiku Kinu, zadnju državu na svijetu kojoj bi SAD prije 11. rujna povjerile ikakvu svoju sigurnost, kamoli ekonomsku.
Ključan udarac snazi Sjedinjenih Država nije, napokon, zadala Al Qa'ida, niti neki drugi neprijatelj, nego Sjedinjene Države Amerike same, njihov užasan strah, neproporcionalan snazi napada 11. rujna, nerazmjeran broju žrtava, neprimjeren ugrozi kojoj su bile i kojoj jesu izložene.
Narcistički ponos
Živimo u svijetu gdje smo svi suglasni da svaka nevina žrtva vapi do Neba, da je spasio sav svijet tko spasi makar jednu osobu - ali ipak je zbog 2750 pobijenih u terorističkom napadu na Dvojne nebodere u New Yorku 2001 pokrenuta daleko veća svjetska politička i vojna fertutma negoli zbog 7000-8000 pobijenih u genocidu u Srebrenici. Ne posve neovisno o činjenici da su u New Yorku muslimani bili napadači a u Srebrenici žrtve, ali mnogo ovisnije o tome što je New York u Americi, a Srebrenica na Balkanu. Napokon, i danas 270 raskomadanih civilnih ljudskih tjelesa nad Lockerbiejem izazivaju daleko više komentara i javnog zgražanja nego 140.000 civilnih ljudskih tjelesa ne samo raskomadanih nego u dobroj mjeri evaporiranih u Hiroshimi 1945. A i od Bosanaca i od Japanaca su manje emocija na Zapadu izazvali onih 800.000-1.000.000 pobijenih 1994 u genocidu u Ruandi.
Naravno, deset godina je zgodno razdoblje za osobne jubileje, ali prekratko za povijesnu distancu, za trajne procjene i ocjene. Prema tome, pretresati sada je li se svijet promijenio i koliko u ovih deset godina od 11. rujna 2001. lijepo udovoljava potrebama masovnih medija, dok je za povjesnicu pomalo prerano.
Mediji, dakako, zaslužuju u ovom slučaju veću pozornost od historiografije: da nisu moćni i da nisu amerocentrični, jamačno napad na New York i Washington ne bi imao toliki odjek, tako gromoglasan, tako trajan, tako redundantan. I ne bi toliko uplašio supersilu kojoj je Al Qa'idin udar bio, objektivno ubod komarca, ne ozbiljan ugriz psa s kojim bi se mogao usporediti poraz u Vijetnamu, nipošto smrtonosan skok tigra - ali je pogodio u narcistički ponos Sjedinjenih Država koje su se desetljećima poslije Iwo Jime oglédale u medijskom zrcalu Snjeguljičine maćehe, slušajući iz njega tipičan odgovor na bolesno pitanje: tko je najljepši, najpametniji, najsnažniji, najbogatiji na svijetu.
Izoliranje sumnjivaca
Paradoksalno je da su Sjedinjene Države i dalje najsnažnije i najbogatije, da jamačno ne pripadaju u lošiju polovinu članica Ujedinjenih naroda, da su i učinile podosta dobrih stvari u svijetu, od svoje Deklaracije neovisnosti do intervencija u Evropi u prvome pa drugome svjetskom ratu, pri čemu ne treba prešutjeti ni odlučnu ulogu u prekidanju krvoprolića u Bosni i Hercegovine pored inertne Evropske zajednice, da se nisu toliko nudile da igraju ulogu svjetskog žandara koliko su ih vukli za rukav, jer su računale, s prilično prava, da su im dva oceana, jedan sprijeda a drugi straga, izvrstan obrambeni bedem.
Dobiti po piksi u vlastitome dnevnom boravku bilo je užasno iznenađenje, na koje su reagirale dostojanstvom pravedne žrtve i refleksom uvježbana borca - ali je bezglavost reakcije i autodestruktivna razina angažmana pokazala da ih je uzdrmalo strašno. Još se nisu oporavile.
Znamo kako je newyorška burza izgubila 7,1 posto kada je otvorena prvi put nakon 11. rujna - ali možda treba podsjetiti da su Lehman Brothers sa svojim krahom izazvali pogubniji financijski efekt. Dakle, burzovni mešetari nisu napadu Al Qa'ide pridali ni izbliza onako veliku ulogu kao javna glasila. Ipak, čak ni Lehman Brothers nisu posve odvojeni od 11. rujna, o čemu ćemo nešto kasnije.
Terorizam postigao je tim napadom jedan od zasad trajnih efekata zbog kojega može smatrati da je to za nj bila dobivena bitka: strah nakon smrti nekoliko tisuća izazvao je smanjenje slobode (prije svega kretanja) za stotine milijuna, a samim time je zadan snažan udarac konceptu zastupničke demokracije kao najboljega postojećeg sustava.
Sjedinjene Američke Države osnovale su Odsjek (ministarstvo) domovinske sigurnosti i usvojile Domoljubni zakon (Patriot Act) koji je saveznoj vladi dao veće i u biti antidemokratske ovlasti, uključivši pravo da strane sumnjive osobe na svom teritoriju zadrži tjedan dana bez optužbe (a izvan svog teritorija i godinama, kao što svjedoče „posebne isporuke“ i logor u Guantánamu), te da prisluškuju komunikacije (i) kada sumnjaju na terorizam. Logor u Guantánamu sa sustavnim mučenjem zatvorenika kojima nisu zajamčena ni osnovna prava koja optuženicima daje Ustav SAD zapravo je najveća negacija suštine američkog poretka, gora od koncentracionih logora za Amerikance japanskog podrijetla u drugome svjetskom ratu.
Njemačka, Velika Britanija i mnoge druge zemlje donijele su antiterorističke zakone koji ograničavaju ustavna prava njihovih građana - bez ekscesa poput Guantánama, ali pomažući Washingtonu u otmicama i izoliranju sumnjivih osoba.
Avionski i brodski putnici u svemu svijetu gube po pola sata i više vremena po svakom putovanju da bi udovoljili antiterorističkim normama u zračnim i morskim lukama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....