SVEN SEMENČIĆ, POLETOV UREDNIK KULTURE:

Arena je danas ono što je nekad bila Zvečka (samo više ne morate pišati u haustoru)

Spekuliramo kako će Arena propasti, govorimo kako nam je ružna ili besmislena, a to je danas mjesto važno kao Zvečka nekad
 Vjekoslav Skledar/CROPIX

Trasa ceste sagrađene od pravokutnih betonskih blokova još je sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao produžetak Savske preko staroga, danas pješačkoga mosta, prelazila rijeku i nastavljala tim ravnim bespućem pored Save put Karlovca. Taj jugozapadni izlaz iz Zagreba, oduvijek je nekako romantično mirisao na jug, na more, na odlazak iz sivoga grada.

Najzahtjevniji događaji

Urbanizacija jednog od glavnih izlaza/ulaza u grad danas je u punom zamahu. Preko puta postapokaliptičnih ruina propalog projekta Sveučilišne bolnice u Blatu, niknulo je Lanište. Isprva poprilično nezainteresirano, gotovo neželjeno naselje smješteno uz rub autoceste, doimalo se kao najnovija spavaonica Novog Zagreba. Situacija se međutim drastično mijenja, pa novi kvart samouvjereno ističe kandidaturu glavnog središta kulture, trgovine i javnog života uopće, ne samo u gradu već i daleko šire.

Poput nasukanog kostura kakvog pretpovijesnog kita, kako je zdanje Arene svojedobno plastično opisao Denis Kuljiš, u središtu naselja, tik uz nedavno osvijetljeni prilaz autocesti A1, stoji velebno zdanje najveće sportske dvorane u Hrvatskoj. O tome je li riječ o novom arhitektonskom simbolu grada ili građevini koja će se identificirati sa Zagrebom, kako tvrde njezini graditelji, još bi se i dalo raspravljati. Međutim, tvrdnju kako je riječ o novom ultimativnom kulturnom simbolu grada doista je teško pobiti.

Pogotovo nakon prošlonedjeljnog koncerta Leonarda Cohena. Napokon imamo primjereno mjesto za organizaciju najzahtjevnijih događaja. Iako atipične za arenski prostor, Cohen je svoje intimne “pjesme iz sobe” maestralno prilagodio velikim prostorima. Gotovo je sigurno da Zagreb ne bi dobio taj vrijedan koncertni doživljaj da nema Arenu. Ako sanitarni čvor uzmemo kao ogledalo bilo kojeg, ne samo javnog prostora, kao legitimaciju svojih vlasnika, onda je Arena s odličnim položila i taj ispit. Konačno bez straha i na masovkama možete pristojno obaviti nuždu.

Mediji su Lanište preko noći identificirali kao novu Knežiju zbog nedavnih otkrića nekoliko jazbina okorjelih srpskih kriminalaca u naselju. Nezaustavljiv razvoj cijelog socijalnog muvinga na tom prostoru na ulasku u grad, nesumnjivo će zasjeniti te nemile događaje. I u samome centru grada se, uostalom, događaju svakakve gadosti.

Odbjegli heroj lunatik

TriGranitov shopping centar, najveći u zemlji, otvara se već ove jeseni, a kako je smješten odmah nasuprot Arene u konačnici će formirati jedinstvenu urbanističku cjelinu. Zagreb tako dobiva lokaciju kakva se zapravo u Zagrebu nije suvislo urbanistički planirala od devetnaestog stoljeća. Uz trgovačke imat će i sve druge moguće sadržaje, prvenstveno kulturne i sportske, što i jest komparativna prednost u recesijskom ozračju hiperinflacije trgovačkih centara u nas.

Projektanti su nedavno optimistično najavili kako trg koji će se stvoriti između Arene i trgovačkog centra, ima ni manje ni više nego ambiciju postati novim Trgom bana Jelačića, dakle novim središtem glavnoga grada! Hrabra projekcija, no čini se, itekako ostvariva. Dok ih nije otpuhnula recesija, planovi za šire područje su doduše bili i znatno ambiciozniji pa su tako već bile izrađene simulacije niza skladnih i bezobrazno visokih nebodera uz samu Savu, nekoliko mostova prema Jarunu, odnosno zapadnom dijelu grada i produžetak tramvajske trase (što će jedino vjerojatno i biti ubrzo realizirano).

I onda je pravo pitanje, jesmo li sretni što napokon imamo tu i takvu Arenu, moderan i tehnički opremljen prostor za sport, zabavu i edukaciju, prostor s udobnim stolicama, savršenim akustičnim predispozicijama, mogućnošću organizacije svega i svačega. Mjesto druženja u lijepoj atmosferi. Možda bi nam ipak bilo draže vratiti se u rupe lišene bilo kakvih tehničkih predispozicija za zahtjevniji show, prostore pune dima i smrada u kojima su nas polijevali pivom i uvjeravali kako prevarantski loši razglasi moraju baš tako “prljavo” zvučati, a zločin je bio pitati zašto se ne razumije baš ništa što pjevač pjeva?

Ili da se vratimo u onu mračnu birtijetinu u Masarykovoj koju smo u međuvremenu izmistificirali do neba, uvjerili same sebe i sve oko nas kako je baš to bilo mjesto kojemu je kozmička energija omogućila stvaranje posvećene generacijske kulturne scene. Želimo li 21. stoljeće provesti uživajući u savršenoj cirkulaciji zraka u Areni ili smo toliko nostalgični da bi se ipak radije vratili u Zvečku i... ne znam što radili?

Da smo u Zvečki, možda bismo započeli, posljednjih godina toliko popularnu, lamentaciju o boljim vremenima i prije svega boljoj muzici, snažnoj sceni koja je nekada bila i više se nikada neće vratiti. O odbjeglom heroju lunatiku. Pa klincima prodali priču o jedinstvenoj novovalnoj vibri i mitskim mjestima o kojima oni danas mogu tek sanjati.

Nismo imali ni stolice

Uljudni prošlonedjeljni proces ulaska i izlaska deset tisuća ljudi s Cohenova koncerta kao da je imao nešto od atmosfere neobaveznog i ležernog, naoko ničim izazvanog rituala okupljanja pred Zvečkom.

Jer ako je Zvečka bila ofucani buffet onda je Arena tek velika dvorana opasana betonskim lamelama. U kojoj barem možemo pristojno obaviti nuždu ne tražeći pogodne haustore u blizini što su nerijetko činili residenti Zvečke. Ili se, uživajući u programu uvaliti u ugodnu fotelju sa svom propisanom opremom za odlaganje boca, čaša ili kokica. Što u Zvečki nije bilo moguće iz jednostavnog razloga što socijalistički buffet punog naziva Zvečevo stolica nije ni imao. Bilo je to smišljeno iz razloga da ljudi što manje dangube u ugostiteljskim lokalima, no posjetitelji Zvečke su, barem ljeti, i tome doskočili pa su sjedili po autima parkiranim ispred birtije...

Program koji je Arena do sada predstavila svjedoči jednu očiglednu činjenicu. Zvečka je kao generacijska metafora uspjela odgojiti i obrazovati zainteresiranu glazbenu, filmsku, književnu i kazališnu publiku, no nije uspjela generirati nikakav ozbiljan sustav autorske glazbene scene i prateće industrije.

Domaća scena logično ima opravdan strah od Arene. Kako su stanoviti Željko Samardžić, Miroslav Ilić i Plavi Orkestar koji su ove godine nastupili u Areni isto inozemni izvođači, zaključak je kako dosada (osim neprimjerenog izdanja mjuzikla “Za stara dobra vremena”) nitko od naših nije uspio pokoriti tu, tako zeznuto veliku i preciznu Arenu. Krajem prošle godine uspjelo je to samo uskrslome Parnom Valjku i aktualnoj top zvijezdi hrvatske estrade Toniju Cetinskom. Do kraje ove godine Arenu će pokušati osvojiti “suri vuk” Oliver Dragojević koji se očito povodi logikom “ča je Zagreb kontra Londona, Pariza ili New Yorka !” Vidjet ćemo.

Samo ove godine od inozemnih glazbenih izvođača Arena je ugostila Depeche Mode, Rammstein, Davida Guettu i Cohena, a na jesen slijede Guns'n'Roses, Sting i Lady Gaga, dakle redom prvorazredne atrakcije dijametralno suprotnih stilskih predznaka. I odlične reference za buduće promotorske aktivnosti svih žanrova. Globalno slavni Cirque du Soleil tako će u 11. mjesecu čak tri dana gostovati u Areni u Zagrebu!

Ako je iskustvo Cohenova zagrebačkog koncert pak metafora neke druge i drugačije Hrvatske, onda nas ugodno iznenađuje činjenica da je nakon dva desetljeća medijske dominacije primitivnih domaćih mutanata pop glazbe, od nikud izmililo deset tisuća normalnih i pristojnih ljudi. Istih onih koji su početkom ljeta bili na Dylanu na Šalati, toj najljepšoj ljetnoj pozornici u gradu.

Prepuni Cohen

Relacija Lanište - Šalata trebala bi i u ljetima koja dolaze biti osovina vrhunskih glazbenih eventa u Zagrebu. Koji su, usprkos recesiji, doživjeli svoje najbolje dane upravo ove godine. Grad bi napokon i In Music Festival trebao doživjeti i brendirati kao svoj Glastonbury ili u najmanju ruku Exit. Možda da se ode u Istru na konzultacije o brandingu destinacije, baš kao što su Istrani nekada išli u Toskanu.

Mi, međutim, volimo spekulirati o isplativosti investicije Arena Zagreb, ispravnosti modela javno-privatnog partnerstva, obožavamo predviđati propast cijelog projekta, sumnjati u mogućnost punjenja “tako velikog” prostora. Umjesto da smo sretni što imamo privilegij iz Zvečke preseliti u Arenu.

Ironija sudbine uspjela je i formalno povezala Zvečku i Arenu; link se zove Prljavo Kazalište, još jedan od par domaćih bandova koji je - doduše besplatnim koncertom - uspio napuniti Arenu. Štoviše, bend iz Dubrave koji je svoju socijalnu afirmaciju zaradio upravo na cesti pred Zvečkom, službeno je i otvorio Arenu. Povod izgradnje i prve rukometne pobjede i poraze naše reprezentacije ionako smo već zaboravili.

Prljavci su proslavili tridesetu obljetnicu svoje diskografske i koncertne karijere, tri desetljeća od šire novovalne euforije u regiji. Danas, glazbeno obrazovana mlada publika postoji, željno iščekuje svoje heroje, ali domaća scena ne postoji. Postoji i iskusna starija, glazbeno izuzetno profinjena i probirljiva publika, čiji se veliki dio nerado eksponira. Novost je da deset tisuća takvih nismo vidjeli na okupu do Cohenova koncerta koji je održan usred ljetne sezone kada u gradu uobičajeno nema nikoga.

Parkiranje uvijek problem

Domaća scena tako zasad neće sudjelovati u pokretu Arena iz jednostavnog razloga što ne postoji. Bar ne kao ozbiljan sustav koji elegantno pronađe deset ili dvadeset tisuća ljudi na ovome, tuže se domaći izvođači, skučenom tržištu. Domaća pop scena je tek raštrkan skup ekscesa zvali se oni Gibonni, Bambi Molesters, Elemental, TBF, Luky, Gustafi ili još možda par njih. Ne više od prstiju dvije ruke.

Spektakularna kreativna erupcija osamdesetih koja je na današnjoj globalnoj sceni uetmeljila cijele nove žanrove i transžanrove - naš je prostor jednostavno zaobišla. Punk, novi val ili postpunk evolucijski su stadiji koji su odavno usisani u globalnome postmodernome popu. Njihove utjecaje na svoj su način podjednako baštinili Leonard Cohen ili Lady Gaga. Jednako kao što su ti utjecaji utkani u svjetonazore dobrog dijela one ekipe s Cohenova koncerta koja se u ponedjeljak vratila u svoje urede, kuće i stanove po cijeloj Hrvatskoj.

Hodajući naime do auta lijepo su se mogle pogledati sve te tablice. Auti pristigli sa svih strana, ne samo iz Hrvatske, nego Slovenija, Mađarska i Italija. Parkiranje je najveći problem cijele te priče koja je dala tračak nade u stvaranje novog kulturnog središta grada. Jer iako će obližnji centar imati garažu s tri tisuće parkirnih mjesta, to je još uvijek nedostatno za pokriće potreba velikih događaja, pa se gužve u široj okolici mogu očekivati i ubuduće.

No, zar je za jedan velegrad čudan prometni kaos i kolaps? Ni Masarykovom, uostalom, nisi mogao proći kad se neka budala parkirala u drugom ili trećem redu!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 16:20