OBRTNIK S IDEJOM

Bio sam čovjek s vizijom, ili po domaći - mlad i bedast

Željko Čajko pojavio se na stranicama Jutarnjeg sa zanimljivom idejom: nudio je siromašnim Zagrepčanima besplatne popravke aparata. Naknadu za uslugu ‘prebijao’ bi kroz ‘oprost’ doprinosa za državu
 Darko Tomaš/EPH

Mlad i bedast, tako sam sebe kroz smijeh u dvije riječi opisuje 47-godišnji Željko Čajko, serviser iz Zagreba koji je zaposlen u najvećem Electroluxovom servisu u zemlji, dakle za život zarađuje popravljajući perilice za rublje, sušilice, štednjake i ostale aparate.

Takvog “mladog i bedastog” čitateljska publika Jutarnjeg lista mogla ga je upoznati 2. svibnja 1998. godine kad su jedna njegova fotografija i poduži članak ukrasili stranice rubrike Zagreb, jer je Čajko, tada 29-godišnji slobodnjak i obrtnik, pokušavao hrvatsku birokraciju uvjeriti da prihvati jedan privatan, ambiciozan projekt.

Oprost doprinosa

Mladi Čajko tada je bio zamislio sljedeće: svaki bi mjesec siromašnim Zagrepčanima besplatno popravljao njihove pokvarene perilice i druge kućanske aparate, a zauzvrat je to htio prebiti kroz “oprost” doprinosa, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, koje bi - tako je bio zamislio - umjesto njega podmirio Grad.

Lijepa i pohvalna gesta, pomislili su tada mnogi, ali brzo se uspostavilo da inicijativa neće ići puno dalje od toga jer je podrška Čajku uvijek ostala samo na lijepim riječima u gradskim i državnim uredima, deklarativnom pristanku i obećanjima na koja se brzo zaboravljalo.

“Čujte, bio sam tada mladi obrtnik, imao sam nešto slobodnog vremena, a kad je čovjek previše slobodan, onda mu svakakve bedastoće padaju na pamet. Tako sam osmislio i tu inicijativu nadajući se da će biti sluha i da će je netko podržati. Zaista ne znam zašto sam to tada mislio, pa danas mi s ove distance uopće nije čudno da je to propalo”, smije se Čajko dok pijemo kavu u jednom lokalu blizu njegova današnjega radnog mjesta.

Bio i kod Bandića

Danas je već malo osijedio, ali nije klonuo duhom niti se nešto posebno razočarao u sustav koji ga je tada iznevjerio.

Prisjeća se kako je na inicijativi radio otprilike pola godine; toliko su trajali telefonski pozivi, obilasci lokalnih političara i šefova stranaka, primanja u Saboru i gradskim organizacijama.

Nije bilo čovjeka kojega tada nije obišao, a na primanju je bio čak i kod današnjega gradonačelnika Milana Bandića, koji je u to doba bio predsjednik gradske organizacije SDP-a.

Primila ga je i Dorica Nikolić, razgovarao je s Filipom Borcem, jednu je kavu popio i s HSP-ovcem Mariom Cicigojem.

Sjeća se čak i trenutka kad ga je na razgovor pozvao predsjednik Obrtničke komore Zagreb Antun Šporer.

Političari su se, kaže mi, na njegovu inicijativu tada lijepili kao pčele na med, Čajko je svugdje bio dobrodošao i rado viđen gost, no kad je nešto od obećanja trebalo konačno provesti u praksi, zujanje bi stalo, a papiri završili po ladicama.

“Bilo je to vrijeme slično kao danas. Skupština je bila sastavljena od velikog broja stranaka, teško se bilo oko ičega usuglasiti, a oni koji su i pokazali nekakav interes, na kraju bi moju inicijativu zapravo htjeli iskoristiti u političke svrhe. Nisam to htio, odbijao sam pristati na kompromis, a kad je sve propalo, vratio sam se svojem poslu i brzo zaboravio na tu priču”, iskreno će Čajko.

Ipak, dvije godine nakon što je tekst objavljen u Jutarnjem listu, netko je negdje prijedlog izvukao iz ladice.

“Dođi, dogovorit ćemo se nešto, budemo to predstavili kao stranačku inicijativu”, nazvao ga je šef jedne manje političke stranke, ali Čajko ga je glatko odbio.

Bio je to dobar potez, priznaje mi, a taj je političar ionako vrlo brzo nakon toga izgubio poziciju u stranci.

Dobio je ipak Čajko nakon teksta u Jutarnjem svojih “pola minute slave” među sugrađanima.

U kvartu su ga hvalili i prepoznavali na cesti, u kafiću bi koji put zaradio i besplatnu kavu.

Ipak, obrt je zatvorio negdje 2004. godine jer je posla bilo sve manje, a njemu se više isplatilo preći u privatnu tvrtku.

“Obrtništvo je imalo mnoge prednosti - recimo činjenicu da možeš sebi lakše organizirati vrijeme i godišnje odmore, ali s druge strane uvijek je postojala ta birokracija na koju si morao trošiti puno vremena pa je u tom smislu rad za tvrtku nešto lakši”, govori mi Čajko i hvali se usput kako je obrt zatvorio bez kune duga za poreza ili doprinose.

Karijeru je počeo 1989. godine kad se zaposlio u Službi medicinske tehnologije u bolnici u Vinogradskoj.

Tamo je servisirao medicinske aparate, a potom je 1994. preuzeo radionicu svoga bivšeg gazde u Zapruđu, gdje je Čajko kako mladić bio šegrt.

“Bilo je to vrijeme kad smo se itekako morali potruditi pronaći bilo kakav poslovni prostor u gradu. Ljudi su radili ‘na sic’, iz garaža, po kućama, eto tolika je bila potreba za obrtnicima. A danas čujem na radiju kako 300 lokala u naselju Sopnica Jelkovec zjapi prazno. To je strašno i Grad bi tu nešto morao poduzeti”, nesretan je Čajko koji je obrt zatvorio jer je tehnologija postajala puno jeftinija, a kućanski aparati sve lakše zamjenjiva roba.

Perilica iz 1971.

Najviše od svega i dalje voli posjećivati desetak svojih dugogodišnjih mušterija koji u domovima i dalje imaju slavnu 663 perilicu Gorenja, aparat rađen davne 1971. godine po talijanskoj licenci.

Dakle, riječ je o uređajima starima 45 godina koji pripadaju muzejima, ali ih se njihovi vlasnici nemaju namjeru odreći sve dok im služe svrsi.

“I dalje rade kao urice, ne biste vjerovali, a i sam imam jednu takvu u garaži. Izgleda potpuno novo, a radi besprijekorno. To je to, roba je prije jednostavno dulje trajala, a današnje uređaje više rijetko tko popravlja. Kad prestanu raditi, kupe novi i stvar je završena. To se najviše odrazilo na posao servisera. Nekad nas je u Zapruđu bilo troje samo za taj kvart”, priča mi ovaj 47-godišnjak.

“Mislite li da se nekad živjelo i radilo bolje?” pitam ga, ali Željko Čajko se s takvom ocjenom ne bi složio.

U njegovu životu stvari uvijek idu na bolje i on se ne žali.

Žao mu je jedino što se toliko izmijenio status obrtnika.

Oni su, kaže mi, od nekadašnjih klasnih neprijatelja, preko uglađenih građana na kraju završili s generalnom stigmom prevaranata.

A to je imidž, sjetno će Čajko, koji baš ni čim nisu zaslužili.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 10:21