PIŠE BORIS DEŽULOVIĆ

BORIS DEŽULOVIĆ: Maloumno? Ma kakvi. Mi to malo pričamo

Malo koji grad, priznat ćete, tako voli svoje novinare pisce da čak i onim trećerazrednim stavlja spomenike. U drugim gradovima sačekaju da im takvi umru, pa stave ploču ‘Ovdje je živio i radio Taj i Taj’. U Splitu, međutim, još za života napišu ti na kuću ‘Ovdi živi Taj i Taj’.

Cijelu ovu godinu dolazili u Split srpski turisti, udbaši i četnici vješto kamuflirani u havajske maskirne košulje, pa s planom grada maltretirali ljude na ulicama da im kažu gde živi Boris Smrdežulović Smrki. On je naš drugar, kažu oni važno, nosimo mu neko oružje, municiju i dnevne zapovesti. Splićani im ljubazno objašnjavali i pokazivali, ali znate kakav je Split komplikovan grad. Pogube se dragi gosti već nakon četrnaestog skretanja.

- Čekajte sad, od Čavoglava levo ili desno?

- Levo, levo - odgovaraju strpljivo moji sugrađani, nadaleko poznati šaljivdžije.

‘Volimo da se našalimo’

Ljeto je bilo najgore. Cijele kolone ravnogorskih četnika, sve mašući noževima, kalašnjikovima i crnim zastavama “Za kralja i otadžbinu - sloboda ili smrt!”, zaustavljali ljude u tijesnim splitskim kaletama, beogradski udbaši u dugačkim kožnim mantilima upadali ljudima u kuće i raspitivali se gde živi kolega Smrki. A meni telefon nije prestajao zvoniti. Te nose one detonatore, te nose one pare, pa da im kažem gdje točno živim da mi donesu.

- Koliko poznajete Split? - pitam ja.

- Onako. Znam gde je Lora.

- Odlično. Onda znate gdje je Joker? Od Lore i one nove dvorane ravno gore, Supavlovom ulicom?

- Znam bre, kako ne bih znao gde je Joker.

- E, pa ni blizu - šeretski ću ja.

Takvi smo mi Srbi. Volimo da se našalimo. Zato nas i vole ovdje.

Trajalo je to, kažem, mjesecima, cijelo ljeto, sve dok jednom sugrađaninu pre koju nedelju nije dosadilo to “izvinte gde živi Boris Smrdežulović”, “izvinte gde živi Boris Smrdežulović”. Svakog jutra od kuće do Knjižnice Marka Marulića po deset ljudi bi ga zaustavilo da pita “izvinte gde živi Boris Smrdežulović”, i čovjeku na kraju pukao film - a bio ionako kratkometražni - pa otišao u Auto Dalmaciju, kupio crni sprej, uspentrao se na nadstrešnicu nad ulaznim vrata moje zgrade i na fasadi velikim, čitkim slovima napisao “Ovdi živi Boris Smrdežulović”.

Ljubav za pisce

Takvi su vam Splićani. Praktičan svet.

Sve otada, nisu više morali satima pokazivati i objašnjavati na svom broken serbianu, četnici i udbaši ih više nisu morali gnjaviti i maltretirati, sve im je lijepo pisalo. Postalo je mnogo jednostavnije, a bogami i diskretnije: sad samo pitaju, “izvinte gde je ona zgrada na kojoj piše ‘Ovde živi Boris Smrdežulović’?”

Malo koji grad, priznat ćete, tako voli svoje novinare pisce da čak i onim trećerazrednim stavlja spomenike. U drugim gradovima sačekaju da im takvi umru, pa stave ploču “Ovdje je živio i radio Taj i Taj”. U Splitu, međutim, još za života napišu ti na kuću “Ovdi živi Taj i Taj”.

Kako onda ne voljeti ovaj grad?

Splićani su možda malo škrti na riječima, ali otvorena srca. I iskreni. Sve će vam reći u lice. A ako vas kojim slučajem ne nađe kod kuće - ako, recimo, spomen-grafit “Ovdi živi Ante Tomić” splitski farabuti ispišu na zgradu Nadbiskupskog sjemeništa - moj će vam sugrađanin, ne budi lenj, otići do Auto Dalmacije i kupiti sprej.

Svi se znamo

Prije nekoliko godina, recimo, dok sam živio na Bačvicama, neki me vjerni čitatelj danima tražio da mi otvoreno kaže što misli o meni i mojim tekstovima, a kako sam ja baš tada bio u Beogradu, na briefingu u Bezbednosno informativnoj agenciji, čovjeku dosadilo čekati, pa kupio crveni sprej i preko cijele fasade zgrade, golemim jednometarskim slovima ispisao “Tvoji tekstovi su sramota, baš kao i ti, Borise!” Sačekao je valjda trenutak-dva da nešto kažem, pa kako mu nisam ništa odgovorio, prezirno manjim slovima dodao “Mi pamtimo HV”.

Nije mi poznato da sličan običaj postoji u drugim gradovima. Mi u Splitu, doduše, opće je poznata ta stvar, izmislili smo grafite - još prije pet stotina godina torcidaši iz Marulićeva humanističkog kruga krali bi mace i špice s gradilišta zvonika svetoga Duje, pa na užas mletačkog kancelara klesali po gradu Sokratove aforizme na latinskom - ali pola milenija kasnije takvih humanističkih zapisa na zidovima, spomenicima i autobusima ima posvuda. U Splitu, međutim, grafiti danas ne služe - ili barem služe vrlo rijetko - da netko Sokratovim sentencama tek upropasti svježe opituranu fasadu, ili kakvom hip-hop-hsp žvrljotinom označi teritorij. Ne: nama u Splitu zidovi služe za komunikaciju.

Dobro, javit će se sad kulturolozi, sociolozi, fenomenolozi i kunsthistoričari, pa objasniti da je zidna umjetnost, grafiti i murali - čak i kad su kretenski - kao i svaka umjetnost, pa i ona kretenska, po definiciji komunikacija. Ja sam, međutim, mislio baš na onu bazičnu komunikaciju između dva homo sapiensa, onu svakodnevnu, kakvu u nekim drugim kulturama sapienščad obavlja glasanjem pomoću jezika i nepca: dobar dan, dobar dan, oprostite da vas pitam nešto, izvolite, što mislite o meni i mojim tekstovima?, vaši tekstovi su sramota baš kao i vi!, hvala najljepše, nema na čemu, i drugi put.

Shvaćate o čemu vam govorim? Negdje drugdje, u Zagrebu recimo, namjernik na ulici pita slučajnog prolaznika gdje živi Miljenko Jergović, ovaj ga pristojno pošalje u pičku materinu, hvala najljepše, nema na čemu, đenja, đenja, i to je to. U Splitu, međutim, kad namjernik na ulici pita prolaznika gdje živi Boris Smrdežulović, ovaj ga primi za ruku, provede kroz kalete i volte, pa preko Pazara uzbrdo, dovede pred zgradu, spretno popne na nadstrešnicu i ispiše “Ovdi živi Boris Smrdežulović”.

Pasionirani čitatelji

Split je, naime, mali grad i mi se u njemu svi znamo. A kako se volimo izražavati pisanjem, tako volimo i čitati. Nevjerojatno je koliko Splićani čitaju. Nije ni čudo, zna li se da je naše malo misto kolijevka hrvatske književnosti. A nije, opet, ni to čudo, zna li se koliko Splićani vole pisati. Čitaju tako Splićani sve, od novina do suvremene hrvatske proze. Čitaju, pa raspravljaju. Na svoj način, jasno. “Živio Ante, prezime mu znate!”, ispiše tako po cijelom gradu neki Splićanin, oduševljen Antinim romanom “Čudo u Poskokovoj Dragi”. Koji Ante?, pitate se vi, neupućeni u suvremenu hrvatsku prozu. “Tomić Ante, kojega se mnogo bre prevodi naročito na češki”, odgovori vam mladi književni kritičar velikim, lijepim crnim slovima preko cijelog zida u centru grada.

U Splitu, primijetit ćete, dosta vole Antu Tomića. Da vole?! odgovorit će vam mladi kritičar, pa ponovo uzeti sprej i naglas, preko cijelog zida u Marmontovoj ulici povikati “Klanjamo se geniju Ante Tomića ili Budimira Bombardijevića naših dana”. Vi ćete se onda zbunjeno upitati tko je taj Budimir, a građanin krenuti da odgovori “‘U registraturi’, bogati, čitao si valjda Kovačića?” Tek što počne, međutim, naletjet će žandari i prekinuti vas u živoj književnoj polemici, pa će na zidu ostati samo “U”.

Osim suvremene proze, Splićani pasionirano čitaju i novine. Pročitaju, pa raspravljaju. I dok u otuđenim velegradovima stav o onome što su pročitali u novinama ljudi iznose u komentarima čitatelja, vlažnoj internetskoj pećini po kojoj ljudi-avatari žvrljaju iz tople sigurnosti svoje sobe i svoje anonimnosti - u Splitu, mediteranski otvoreni i iskreni, ne pristaju na takvu alijenaciju.

Kad pročita nekakav Jergovićev, Gallov, Tomićev, Lucićev, Krilin ili Smrdežulovićev tekst o, štajaznam, Gay Prideu, lijeni će purger sjesti za kompjuter, ulogirati se među komentatore članka, pa napisati bijesno “četnici!” U Splitu, međutim, čitatelj će otići do Auto Dalmacije, stati u red dok mu ne kažu da im je nestalo sprejeva, pa onda trkom u Autocolor, stati u red, kupiti posljednji sprej, spustiti se u grad, pa naslikati cijeli veliki i dojmljivi mural na kojemu su rečeni autori prikazani u gay-lancu. I tek onda napisati “četnici”.

Problem je s takvom osobitom vrstom komunikacije što smo mi u Splitu dosta, hm, komunikativni, a zidova malo. Cijeli je grad tako ispisan književnim kritikama, novinskim polemikama i jutarnjim ćakulama: radna memorija, što bi se danas reklo, puna. A turisti i stranci s čuđenjem gledaju i pitaju što to piše po zidovima staroga grada.

“Ma to mi malo pričamo”, odgovorim ja, “mi ovdje nismo zaboravili razgovarati”. “Da”, odgovore mi onda stranci, “kod vas u Splitu kao da je vrijeme stalo”. “Kako to mislite?” pitam ja. “Pa svugdje piše 10. 4.”, pokažu mi oni fascinirani. “Ah, to”, nasmijem se na kraju. “To je neki tip pitao koji je danas dan.”

Tako mi komuniciramo

Može vam cijela ta stvar, ne kažem, izgledati maloumno, ali to je zato što ne razumijete Split. Splićani su temperamentni i bučni, ono što ćete vi na kraju ovoga teksta, u rubrici “komentari” napisati šaptom, sebi u bradu, slovima od osam piksela, ljudi ovdje reći će glasno, da ih svi čuju, četrdesetmetarskim grafitom preko cijelog sjevernog zida Dioklecijanove palače. To je naš način komuniciranja. Barem dok ne izmisle nešto praktičnije, recimo nekakve male ručne telefone kojima će ljudi moći jedni drugima slati poruke, umjesto da ih pišu po srednjovjekovnim zidovima.

Splitska memorija

Valjda se tada više neće događati, kao sad, da se radna memorija drevnog Splita ispuni do posljednjeg četvornog kilobajta, i ne ostane više nijedan nijemi zid u cijelom gradu, pa da komunalne službe moraju pituravati grad. Baš jučer, eto, splitski komunalci obišli grad i prebojali naše malomišćanske ćakule. Zašutio grad, gluha se tišina spustila na fasade, zamrla književna kritika u Splitu.

Srpski kulturni pregaoci u havajskim maskirnim košuljama opet s planom grada u rukama maltretiraju ljude na ulicama, cijele kolone beogradskih književnih kritičara, sve mašući noževima, kalašnjikovima i crnim zastavama “Za kralja i otadžbinu - sloboda ili smrt!”, zaustavljaju ljude u tijesnim splitskim kaletama, članovi Srpske akademije nauka i umetnosti u dugačkim kožnim mantilima upadaju ljudima u kuće i raspituju se za suvremenu hrvatsku književnost.

A u Auto Dalmaciji trljaju ruke.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 03:28